Već mjesecima slušamo o “svinjskoj gripi” koja hara nekim dalekim i stranim zemljama, koja je strašna, sablasna i od koje se umire. Obruč se sužavao, pa je prvo došla preko velike bare u Europu, te se polako, polako sužavao neokupirani prostor dok konačno kišne subotnje večeri moj sin nije kazao kako mu je mučno, pa da ga boli glava, pa brzo trči u wc. Na kraju su mu se zacrvenjeli obrazi i uši, a onda je buknula i temperatura. Dakle, gripa koja izaziva strah i nelagodu nije samo vijest s naslovnice i bolest koja obara neimenovane druge, nego se ugnjezdila tu u mom vlastitom domu. Napravljena je strašna fama oko te gripe.
- Možda je samo viroza, kaže supruga; Možda tek obična gripa, kažem oprezno.
Zanimljivo, oba djeteta već su ranijih godina imala gripe i prema tome smo se odnoslili kao “običnoj bolesti”. Nije nas izbacivala iz ritma. Nikoga nije ni zanimalo. Sada odjednom, svi zovu, mobitel i telefoni neprestano zvone. Kako se vijest uspjela tako brzo proširiti: svi se raspituju, suosjećaju, brinu se i broje dane kada će gripa banuti njima, traže savjete. Kako smo podlegli trendu. Gripa je postala brand. Baka ne pomaže, kaže kako je pola njene obitelji iz Dalmacije “stradalo od španjole”. Ni, kćerka nije konstruktivna - gleda dnevnik i samo broji umrle po državama. No, hrabri brata i zabavlja ga. Nešto neugodno i nepoznato stiglo je dakle i do mene. Šta raditi prvo. Dobro, žličica ibuprofena, a i čepipići Voltarena su spremni. Zovemo hitnu. Oni kažu to su simptomi gripe, ali ne znači da je - svinjska. Nema panike. Nema epidemije, a na vijestima o kaosu u Srbiji. A kod nas? I njihovi ministri kažu - nema panike.
- Mislim se “lako je tebi” i idemo u Zaraznu. A kad tamo - užas. Zagušljiva čekaonica, zaudara po znoju, prepuna izbezumljenih i melankoličnih ljudi.
- Nemam svinjsku gripu, mogu li preko reda, da se ne zarazim, konspirativno pita zabundana gospođa već nervoznu sestru. U kutu bračni par se potiho nateže. nervozno gestikuliraju uz suzdržani šapat. Ona traži da on nazove nekog poznatog, da intervenira da ih prime odmah. On se skanjuje. Očito je papučar. Kao nedjelja navečer je i da možda nije zgodno. Mrzovoljna je. Konačno, sestra obraća pažnju na nas. Čini se osorna ili smo ipak osjetljivi jer je nešto prenapuhano dio mog problema. - Ako vam se da čekati četiri sata na pregled, dobro, kaže ravnodušno. Ranije nećete, prijekorno nam okreće leđa. Nesnosna vrućina. Iz poluodškrinutih vrata natezanje s upornim djetetom koje skriva prst za vađenje krvi. Ljudi se egoistično došaptavaju. Okreću očima. Vuku za rukav osoblje. E, što bih dao da se Milinović mora ovako neugodno tiskati uz starca koji nemoćno hropće već satima ili klonulu djevojčicu u polusnu u očevom krilu. A tek Bandić!
Sina u ruke i idemo kući. Temperatura se vraća. Cijelu noć je skidamo. Ona navire, a mi se ne damo. To je supruzi već godinama rutina, da nam nad glavom ne visi to “svinjska”. Kćerka trči po sokove. Zaspao je, konačno sav znojan. Presvlačimo ga onako snenog.
Dugo razgovaram sa suprugom na čiji kašalj reagiram. Kćerku, na njeno nezadovoljstvo tjeram da se dodatno obuče. Je li ovdje zapravo više riječ o moći medija i interesima farmaceutske industrije ili živimo pod stalnim sresom pa nam treba dodatni adrenalin u vidu tajanstvenih smrtonosnih bolesti. Sjećam se kako je prije nekoliko godina prekidan program zbog otkrića da je neki galofak pilić u Slavoniji dobio famoznu ptičju gripu i kasnonoćnog poziva iz redakcije da se odmah dođe na radno mjesto. Ne znam je li ptičja gripa iskorjenjena? Je li je ima još? Jesu li ptice bića koja će doći glave našu civilizaciju ili će to biti “svinje” nazvane H1N1.
Ujutro kod svog liječnika. Ponovno čekaonica. Svi govore upola glasa. Neugodna atmosfera. Psihoza.
I doktorica umorna. Već danima joj dolaze unezvjerni roditelji s bolesnom djecom. Doktori nisu dobili nikakav naputak iz ministarstva, ništa im nije rečeno, nije održan nikakav seminar, nitko ih nije pripremio.
- Snalazimo se sami. Surfamo internetom, zovemo se međusobno, izmjenjujemo savjete. Bolest još nema ni svoju šifru, kažu. Doktori ne znaju odgovore na milijun pitanja zabrinutih roditelja. No, smanjuju tenzije. Djeluju psihološki.
Nakon prvotnog šoka smirujemo strasti. Pribijavamo se se za drugo dijete, koje nam samo iz škole donosi izvješća tko sve nije došao. Kada nekog nema - odmah je “pajcek”. Nadam se da neće prijeći na suprugu. Ne bi bilo dobro da gripa ovlada većinom obitelji. Sinu super - ne mora u školu. Nema zadaće. A toliko kinder jaja, igračaka, mogućnosti da u pauzama između temperatura gleda Ben 10 bez našeg prigovaranja.
