Šipak ili nar ukusno je i zdravo voće bogato fosforom, kalijem, kalcijem, željezom i vitaminima, ali se ne jede mnogo jer treba mnogo truda i strpljenja kako bi se otrijebila njegova sočna crvena zrnca iz žute, opore kore. Najbolje ga je čistiti ako je na televiziji neka emisija koja ne zahtijeva kontinuirano gledanje. Aco Stanković, na primjer, vrlo je prikladan za čišćenje šipka, kao i Otvoreno ili kakva druga politička debata. U vrijeme sučeljavanja predsjedničkih kandidata u petak navečer na prvom programu Hrvatske televizije mogao se očistiti čitav godišnji urod šipka u dolini Neretve.
Sa zdjelicama i kuhinjskim krpama preko koljena, uzeli smo trijebiti šipak, pažljivo slušajući koga bi od devet čestitih žena i muškaraca idućih pet godina vrijedilo staviti na čelo države.I bilo je to potpuno besplodno. Ako smo na početku možda i osjećali naklonost za nekoga, tri sata mlitave rasprave samo su nas zbunila i obeshrabrila. Voditelji su na početku, na primjer, htjeli autoritativno ograničiti vrijeme svakome kandidatu, ali to baš nitko nije poštivao.
Plastična crvena kocka, što je upozoravala da je netko prekoračio dopuštenu minutažu, uzaludno je treperila, zaboravljena od svih. Ponovi li se ikada ova debata, svakako bismo predložili oštriju mjeru za prekršitelje, da se kandidatu pusti struja u stolicu, da ga se polije vodom ili da netko hoda iza gostiju u studiju i osobito samoljubivim govornicima papagajkama uvrće uši.
Nezavisni kandidat Josip Jurčević je, mislim, najviše gnjavio. Uporno je tražio riječ, kao što to uglavnom biva s onima koji nemaju bogzna što reći, i u jednom trenutku čak izazvao ostale kandidate da otvoreno kažu jesu li spremni veleizdajnički prodati sveto domovinsko tlo susjedima Slovencima. Dragan Primorac prvi je konsternirano odbio ovu ponudu. On nizašta ne bi dao Hrvatsku, rekao je patetičnim glasom. On je ponosan Hrvat i on Hrvatsku ljubi. Veći dio večeri bivši ministar prosvjete i sporta djelovao je po prilici kao Ljudevit Gaj na metamfetaminima.
Odnekud se zatim pojavila nevjerojatna suma od tri i po milijarde eura koje će Hrvatska dobiti od Europske Unije ako se odrekne dijela svoga akvatorija, ali čak ni ova privlačna svota nije pokolebala predsjedničke kandidatkinje i kandidate. Takvi su to moralni ljudi. Nijednome od njih novac ništa ne znači.
Bi li ti prodao domovinu za tri i po milijarde eura? upita me žena.
Ih! odgovorim ja veselo. Da je i pola od toga.
Nezavisni kandidat Milan Bandić u nastavku je kazao kako u Europu ne treba ići spuštenih gaća, a Miroslav Tuđman dodao da u Europu ne treba doći na koljenima, a ja sam pokušao zamisliti kako bi se granični policajac u Bregani iznenadio da kroz šaltersko staklo dolje na asfaltu vidi Miroslava Tuđmana kako se vuče na koljenima, kao osobito pobožni hodočasnici u Mariji Bistrici, ili kako bi bilo golemo njegovo čuđenje da vidi Milana Bandića gdje gologuz, s gaćama oko gležnjeva, saplićući se o remen, sitno korača put granične brklje.
Miroslav Tuđman vjerojatno mi je bio najzanimljiviji od svih predsjedničkih kandidata. Ozbiljan, stisnut i usukan, nesigurno se osmjehujući, izgledao je upravo kao što biste i očekivali da izgleda dijete vojnog lica. Okupljenima je učeno spočitavao da ne znaju ništa o geostrategiji i čitavo ih vrijeme upozoravao na tajanstvene teorije zavjere. Dao bih se okladiti da na telefonu u stanu Tuđmanovih još uvijek piše: Pazi, neprijatelj sluša!
Vesna Škare-Ožbolt nama je pred malim ekranima ipak priuštila najviše veselja. Kad god bi Vesna Škare-Ožbolt nešto krenula reći, supruga ili ja zadivljeno bismo uzdahnuli: Bože, kako je ova žena lijepa! Zbog nečega, sve do kraja večeri, ova nam je rečenica, koliko god je ponavljali, bila neodoljivo smiješna...
Sučeljavanje predsjedničkih kandidata u petak navečer bilo je uludo potrošeno televizijsko vrijeme, osim ako voditeljima i njihovim gostima nije bila namjera u gledateljima sasvim ubiti vjeru u demokraciju. Ugasio sam televizor s mišlju kako su izbori besmisleni.
