U "Kumu" sam naučio bit šoka, kad Pacino ubije onog policajca. Probao sam biti Al Pacino, ili biti Kum, netko i nešto, netko velik. Nije mi se išlo u školu. Odlučio sam krenuti tim putem, da budem netko i nešto u društvu, da me cijene - priča u jednom trenutku Maki, zatvorenik iz Lepoglave i jedan od trojice glavnih protagonista dokumentarnog filma "Što sa sobom preko dana" koji se prikazuje u Cinestaru i prvi je hrvatski dokumentarni film koji se prikazuje u redovitom kinoprogramu.

Maki, Tuljo i Zane, lepoglavski trojac koji je redateljica Ivona Juka odabrala za film o ljudima s one strane zakona dolaze iz različitih sredina i njihove su priče potpuno različite. Jedan je postao kriminalac jer je to izabrao, drugi spletom nesretnih okolnosti, a treći zato što je "puknuo". No, sva trojica su krivi i od toga ne bježe, a nisu se čak niti pokušali opravdati. U filmu kroz probe za predstavu "San ivanjske noći" u kojoj su sva trojica glumila te Jukin razgovor s njima u Lepoglavi upoznajemo troje ljudi o kojima se pisalo u crnim kronikama, ali ovaj put, oni o sebi govore sami, bez patetike, lažnog moraliziranja ili pokajanja, za što im doduše Juka nije niti dala priliku.

Lagodan život

Međutim, ni "opasnim dečkima" nije jednostavno govoriti o onome što su učinili, odakle dolaze, što žele, čemu se nadaju i o čemu sanjaju. Postepeno se u filmu otvaraju, tako da njihove priče i sudbine doznajemo polako, bez bombardiranja s detaljima koji su za nas, iz "vanjskog svijeta" nepoznati, a mnogima i neprihvatljivi. Zane dosta govori o sebi, svom djetinjstvu i trenutku kada je ubio muškarca koji je stavio ruku na bedro njegove Gracijele; Maki bez imalo suzdržavanja i skrivanja govori o svojim ovisničkim godinama i kako ga je potreba za drogom dovela do toga da ubije čovjeka; Tuljo nema gotovo ništa zajedničko s njima, jer on je svoj način života izabrao sam, nitko ga nije tjerao, ni ovisnička kriza, ni ljubomora, a čini se, ni nikakva potreba. Tuljo je pljačkaš po vlastitom izboru, jer mu "odgovara lagodan život, bez obaveza".

- Neki ljudi su za ovo, neki za ono. Ja ne bih nikad mogao ići u dućan krasti. Zamisli, ono, uhvati te; koja bruka! Ja radije uletim s utokom i maskom i uzmem mu sve. Nikada nisam išao na sefove, već "na živo", da mi netko tko je tamo da novac. To je lagan život, nemaš nikakvih obaveza, lovu trošiš na kurve i kokain, kaže Tuljo, koji je u međuvremenu pušten na uvjetnu, a u filmu boravi u zatvoru poluotvorenog tipa i radi u zatvorskoj autopraonici.

Pravi vuk samotnjak, Tuljo je u filmu jedini prikazan bez ijednog prijatelja u zatvoru, a prema njegovoj priči očito se uglavnom družio sa svojim "partnerima", ljudima s kojima je pljačkao.

- Kad te ulove prvi put, svaki drugi put te sve lakše uhvate. Izabereš krivu ekipu, zajebu te i "padneš". Imao sam dvije robije, ali sam zajebao, nisam ništa sačuvao, uštedio u slučaju da će mi trebati. Trebaš imati nešto sačuvano kad si u zatvoru. Izađeš, nemaš ništa i opet radiš isto, pa opet u zatvor. Tu se lomim, što da radim? Gledam tipa koji radi, ima kredit i on je slobodan. Ma po čemu je on slobodan? Ne može se nigdje mrdnuti. Ima ženu, dijete, kredit... Gdje će on? Ja, kada mi se digne, odem bilo gdje, u Španjolsku... - nastavlja Tuljo između čijih se rečenica vrlo lako može iščitati kako je zapao u nekakav krug iz kojeg ne može, a ni ne zna kako bi se iskopao.


Ivona Juka kaže kako je za svakog od njih imala poseban pristup, svakome je pristupala na drukčiji način, a početna zatvorenost pretvorila se u otvorene razgovore kojima ponekad nisu prisustvovali niti zatvorski čuvari.

Nije kao u Ozu...

- Nisam htjela napraviti film o zatvorenicima koji se "kolju" kao u Ozu ili koji se stvarno kaju. Napravila sam film o zatvorenicima s njihovim vrlinama i manama i zadovoljna sam što nisam skliznula u patetiku - objašnjava Ivona Juka. Splićanin Maki od sve je trojice možda najosebujniji lik, koji u zatvoru pomaže svećeniku u zatvorskoj kapelici i zapravo je u vjeri pronašao spas. Poput lika iz neke britanske crne komedije, Maki prepričava dane kada je bio ovisnik, kako je dobio prvi posao plaćenog ubojice te konačno kako je postao diler i na kraju završio u zatvoru. Način na koji Maki priča svoj, za nas nevjerojatan, a za njega valjda sasvim običan i očekivani put od splitskih ulica do zatvorskog kruga dio je koji najrealnije pokazuje kako se Maki pomirio s time da je u zatvoru, da će ostati tamo još neko vrijeme, ali njegova fascinacija filmskim likovima, poput onoga Toma Cruisea iz "Collaterala" ili "Nikite" ostala je kao i u danima njegove "kriminalne prošlosti".

Hoću li leći pod vlak?

- Gledao sam "Collateral" i svi mi u zatvoru govore kako je to glup film. Ja sam rekao da je to pravi život. Sebe vidim i u Nikiti, tako sam i ja bio pod valijem... Iz zatvora je krenulo to da sam sposoban ubiti. Stekao sam poznanstva i nakon zatvora otišao u Split. Pozvao me jedan tip i rekao da idemo zajedno pljačkati u Švicarsku, a ponudio mi je dvadeset tisuća maraka da ubijem nekoga, navodi Maki, dok je dio u kojem priča kako se pokušao ubiti i nije uspio na granici tragikomedije, jer koliko god ta priča bila tužna, toliko je i na neki način bizarno zabavna, zapravo puna ironije. Prvo se, priča Maki, htio baciti pod vlak, ali je odustao jer bi ga vlak raskomadao. Zatim je pokušao s predoziranjem, kupio je golemu količinu droge, skinuo se gol i legao pored otvorenog prozora, jer je mislio da će se smrznuti i tako umrijeti.

Tuljo je pravi vuk samotnjak. Nema niti jednog prijatelja u zatvoru, a prema njegovoj priči, uglavnom se družio sa svojim 'partnerima'. Uvjeren je da je kao pljačkaš zapravo slobodan. 	 
Zane u zatvorskoj predstavi 'San ivanjske noći' glumi ženski lik.	 
Svećenik iz zatvorske kapelice kojem pomaže Maki. .	 
Redateljica Ivona Juka ponekad je sa zatvorenicima razgovarala i bez čuvara.	 
Prizor iz predstave po Shakespeareovou djelu u kojem glume Zane i Tuljo.	 

- Nakon osam sati sam se probudio i siguran sam da sam u paklu. I onda skužim da sam živ i mislim se: A u k****, smrzao sam se, treba mi droge, a živ sam. Uzeo sam sanitar, i opet ništa. Puknuo sam u žilu cijeli "gun" zraka i osjećam da će me puknuti u glavu, ali ništa. Ubio bih se, a ne mogu se ubiti, opisuje Maki jedan od svojih najgorih dana u životu, nakon čega je izbjegao zatvor i otišao u Italiju. Tamo je počeo dilati kokain i zarađivati dosta novca.

- U jednom trenutku sam u torbi imao 700 tisuća maraka. I sad dolazi ono pitanje: što sa sobom preko dana? Imam love, auto, ne moram ništa raditi i počnem se opet drogirati. Nisam imao što raditi. Kao kad sam se htio ubiti, a nisam mogao - kaže Maki čija je rečenica redateljici i poslužila za naslov filma.

Za razliku od Makija i Tulje, Zanetova priča ispričana je malo drugačije. S njim je gotovo cijelo vrijeme Indy, njegov prijatelj u zatvoru s kojim Zane razgovara kao da oko njih nema kamera i kroz jedan prijateljski razgovor Zane priča o svom teškom djetinjstvu, kako ga je otac zlostavljao, kada je prvi put završio u domu i svojoj ljubavi, Gracijeli. Zane je devedesetih završio u zatvoru, pa je i danas fasciniran glazbom devedesetih, tako da u jednom trenutku objašnjava Indyju kako je to glazba koju još voli, dok iz nekog starog kazetofona trešti veliki SNAP-ov hit "Exterminate".

Ruka na Gracijeli

- Pale me stvari iz devedesetih, tada sam "pao". Volim glazbu i ples, tako sam hvatao cure. Mucam još otkad sam bio klinac i nisam znao kako ću naći curu. Onda sam naučio plesati, cure su padale na to. Meni je to bilo super, jer nisam morao pričati. Gracijela je bila moja jedina prava ljubav. Sve prije nje to nije bilo to. Nije ona mene prevarila, on je nešto htio, ona ne, pa ju je počeo dirati. Danas ne mogu vidjeti krv, a i ne volim baš o tome pričati - kaže Zane, kojemu sjećanje na dan kada je netko drugi taknuo njegovu Gracijelu nije ugodno, kao ni trenutak kada je puknuo i potegnuo na njega nož.

S istom mukom Zane se prisjeća i djetinjstva, oca koji ga je tukao i stalnih bijegova od kuće. Jednom ga je otac podigao u zrak i tresnuo ga o pod, tako da je slomio ruku. U bolnici nije smio reći da mu je to učinio otac, već je izmislio priču kako je pao s ljuljačke. To ga je dovelo do toga da je sa šest godina prvi put pobjegao od kuće, a nakon što je to napravio više puta, s jedanaest godina je prvi put završio u domu. - Dom je prvi korak prema kriminalu, dom me upropastio. Ne osjećam mržnju prema ocu. Kada sam bio mali, možda sam ga mrzio, a sada ga žalim. Nije me trebao toliko tući. Ali mislim da nije loš čovjek, samo je imao tu manu da je volio tući. Mislim da me se danas boji - navodi Zane.

Što nakon zatvora?

Trojac iz filma "Što sa sobom preko dana" na jedinstven je način opisao sebe, a ujedno i ljude o kojima najčešće znamo samo inicijale iz crne kronike. No, pažljivim slušanjem njihovih priča vrlo lako se može izvući bit onoga što su sva trojica htjela poručiti. Naime, njihovo zajedničko pitanje je - što sad, odnosno što nakon zatvora? Ili, kako je Tuljo rekao:

"Kad izađem, mogu, ali ne želim živjeti kod stare, da se ona brine o meni. Ne želim se pravdati, znam da sam bitanga, ali jebiga, to sam što jesam, ne lažem ni sebe ni druge. Nije katastrofa. Nadam se da nisam toliko star da ne mogu početi ispočetka."


Merita Arslani