'Htio sam odbiti Nobelovu nagradu'
Želio bih vam ispričati o cenzuri koju su tamo provodili. Odlučili su se za potpuno nelegalni postupak cenzuriranja pošte koja je stizala iz zemlje - na što nisu imali pravo. Pažljivo su to uspostavili, kao da smo dobrovoljno pristali. Svi ćemo dobrovoljno ostavljati nezalijepljene omotnice pisama koja smo slali, a oni imaju pravo otvarati pisma koja nama stižu; što smo mi dobrovoljno prihvatili. Ostavljali bismo pisma otvorenima; oni bi ih zatvarali ako su bila OK. Ako, prema njihovu mišljenju, nešto u pismima nije bilo OK, vratili bi pismo natrag uz poruku da je prekršen taj-i-taj paragraf našeg "dogovora".
I tako, vrlo postupno i suptilno uspostavila se cenzura s mnogo pravila, i to za nas liberalne znanstvenike. Smjeli smo komentirati rad administracije ako smo željeli, smjeli smo pisati svome senatoru i reći mu da nam se ne sviđa kako se upravlja projektom i tako dalje. Rekli su da će nas obavijestiti bude li problema.
Sve je dogovoreno i na prvi dan cenzure zvoni telefon! Zvrnd!
| 2. NASTAVAK U drugom nastavku feljtona prema knjizi 'Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman' donosimo dio o tome kako je tijekom projekta Manhattan u Los Alamosu uvedena cenzura. No, Arlene i Richard Feynman svojim su dosjetkama dovodili cenzore do ludila |
"Molimo vas da siđete do nas."
Stižem.
"Što je ovo?"
"To je pismo od mog oca."
"Pa, što je to?"
Pokazuju mi papir s crtama i točkama - četiri točke ispod, jedna gore, dvije ispod, jedna gore, točka pod točkom ...
"Što je to?"
Kažem: "To je šifrirano."
Kažu oni: "Da, šifrirano je, ali što piše?"
Kažem: "Nemam pojma što piše".
Oni kažu: "Pa koji je ključ ovog kôda? Kako ćete ga dešifrirati?"
Kažem ja: "Pa ne znam."
I onda oni kažu: "A što je ovo?"
Kažem: "To je pismo od moje žene - piše TJXYWZ TW1X3."
"Što je to?"
Kažem: "Drugi kôd.""A koji mu je ključ?"
"Ne znam."
Kažu oni: "Primate kodirana pisma, a ne znate ključ?"
Rekao sam: "Točno tako. To je igra. Tražio sam da mi pišu u šiframa koje ne znam, razumijete? Oni izmišljaju kodove i šalju mi, ali mi neće reći koji je ključ."
Jedno od pravila cenzure je da neće mijenjati ništa što bi se inače moglo slati poštom. Kažu mi: "Pa morat ćete im reći da pošalju i ključ uz kôd."
Kažem im: "Ja ne želim vidjeti ključ!"
Oni kažu: "No, dobro, mi ćemo izvaditi ključ iz pisma."
Tako smo se dogovorili. OK? Dobro. Sljedeći dan stiže pismo od moje žene koje kaže: "Vrlo je teško pisati, jer osjećam da mi _______ viri preko ramena." A tamo gdje je bila riječ, sada stoji mrlja od brisača tinte.
Odem dolje do ureda i kažem im: "Ne smijete mijenjati poštu samo zato jer vam se ne sviđa. Smijete čitati, ali ne smijete ništa brisati."
Oni kažu: "Ne budite smiješni. Mislite li da cenzori koriste brisač tinte? Oni škaricama izrezuju riječi."
Vratio sam se bojniku koji je bio odgovoran za sve ovo i požalio se. Znate, trebalo je vremena za sve ovo, ali smatrao sam se pozvanim ispraviti svu tu cenzuru. Bojnik mi je pokušao objasniti da su ti ljudi koji su radili kao cenzori učili kako to raditi, ali oni nisu razumjeli taj novi dogovor koji smo tako pažljivo uspostavili.
I tako on kaže: "O čemu se radi, mislite li da sam zlonamjeran?"
Rekao sam: "Ne, vi imate dobre namjere, ali nemate moć". Jer, vidite, on je taj posao radio već tri ili četiri dana.
Rekao je: "Vidjet ćemo kako stvari stoje!" Grabi telefon i sve se riješilo. Pisma više nisu izrezivali.
Ipak, bilo je teškoća. Na primjer, jednog sam dana dobio pismo od moje žene i cenzorovu bilješku: "U pismu je bila šifrirana poruka bez ključa pa smo je izvadili."
Tog sam dana otišao do supruge u Albuquerque pa mi je rekla: "I, gdje su stvari?"
"Kakve stvari?"
Rekla je: "Minij (olovni oksid), glicerin, hot-dogovi, rublje."
Rekao sam: "Čekaj - to je bio popis?"
"Da."
"To je bila šifrirana poruka", rekao sam. "Mislili su da je kôd - minij, glicerin i tako dalje." (Trebao joj je minij i glicerin da napravi ljepilo za kutiju od oniksa.)
Sve se ovo događalo u prvih nekoliko tjedana dok sve nije sjelo na mjesto. Uvijek je bilo problema s pismima koja smo slali ili primali. Na primjer, moja je žena stalno spominjala da joj nije ugodno pisati jer osjeća kao da joj cenzor viri iza ramena. Pravilo je govorilo da ne smijemo spominjati cenzuru. Mi nismo, ali kako mogu njoj to zabraniti? Pa su mi slali poruke: "Vaša je supruga spomenula cenzuru."
Naravno da je moja supruga spomenula cenzuru. Na kraju su mi poslali ovu poruku: "Molimo vas da obavijestite svoju suprugu da ne spominje cenzuru u pismima." Započeo sam pismo ženi: "Uputili su me da te obavijestim da u pismima ne spominješ cenzuru." Bum, tras, pismo se vraća! Opet pišem: "Uputili su me da obavijestim svoju ženu da ne spominje cenzuru. Kako ću to dovraga napraviti? I još, zašto je moram obavijestiti da ne spominje cenzuru? Skrivate li nešto od mene?"Zanimljivo je da je cenzor morao reći meni da kažem svojoj ženi da mi ne piše da ... Ali, smislili su odgovor. Rekli su, da, brine ih da pisma ne budu presretana kad odlaze iz Albuquerquea i da bi netko mogao saznati da postoji cenzura ako pročita pisma i zamolili su da se ona ponaša normalnije.
Sljedeći put kad sam otišao do nje u Albuquerque rekao sam: "Gledaj, hajde da ne spominjemo cenzuru." Na kraju smo smislili kôd, dakle nešto nelegalno. Ako bih stavio točku na kraj potpisa, to je značilo da sam opet imao problema i ona bi koristila sljedeću ideju koju je smislila. Cijeli dan je tamo samo sjedila, jer je bila bolesna i smišljala što i kako pisati. Konačno mi je poslala oglas iz novina: "Pošaljite svome dečku pismo na slagalici. Poslat ćemo vam praznu ploču slagalice, na koju napišite pismo i rastavite je, stavite u vrećicu i pošaljite." Primio sam taj oglas uz poruku: "Nemamo vremena igrati se igrica. Molimo vas uputite svoju suprugu da se drži običnih pisama."
Pripremila Tanja Rudež
