ZAGREB - Na sastanku vrha MUP-a, SOA-e i DORH-a koji se odigrao dan nakon ubojstva Ive Pukanića odlučeno je da se u istragu ide svim raspoloživim sredstvima, s najboljim timovima ljudi koji će raditi 24 sata na dan. Timovima je koordinirao glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. U zemlji je zavladala panika, postojala je i opravdana bojazan od terorizma, na što su upozoravali i premijer i predsjednik. Obojici su, dakako, pojačane mjere osiguranja, a u medijima su davali neuvjerljive izjave iz kojih su izbijali nelagoda i strah.
Atentatori na terenu
- Slučaj je trebao biti riješen što prije, po svaku cijenu, inače bi u pitanje došla vjerodostojnost države, svakog člana vlade i svakog policajca - tvrdi danas jedan od čelnih ljudi istrage o ubojstvu Pukanića i Franjića. Prva dva dana potrošena su na prikupljanje svih tragova, saslušavanje svjedoka, pregled telefonskih komunikacija, stotine poziva prolazile su kroz analitički policijski sustav Watson kao na traci.
Posebna pažnja posvećena je analizi snimaka s videokamera smještenih u dvorištu Vlaške br. 20 uz redakciju Nacionala, ali i svih nadzornih kamera u kvartu. Osoba koja je parkirala motor u dvorištu tjednika, nije skidala motociklističku kacigu dok nije izmakla kamerama u kvartu. Sve je upućivalo na dobru organizaciju ubojstva. Atentatori su dobro upoznali teren i Pukanićeve navike.
Pojavile su se i prve teorije i sumnje, od kojih su neke brzo odbacivane, dok ih je dio kasnije potvrđen. Potvrđeno je da su ubojice slijedile Pukanića dulje razdoblje, čak i dok je bio pod policijskom pratnjom, dokazano je i da su imali stan u blizini redakcije, točno preko puta Vlaške 20 s kojeg su mogli dobro kontrolirati kada se Pukanić pojavljuje na poslu i kada odlazi te kojim prijevoznim sredstvom. Priča o postojanju drugog stana u Ilici, koja se poslije provlačila kroz medije, netočna je. Atentatori su imali samo jedan stan, u kojem su bili smješteni Gudurić i Milovanović i koji je služio kao logistička baza i osmatračnica.
Profesionalni ubojice
Jedini materijalni trag, dio motocikla pronađen na krovu zgrade u Vlaškoj 20, na kojem se nalazio neoštećen serijski broj vozila, odmah je upućen forenzičarima. No, više se očekivalo od obavještajne istrage o mogućim vlasnicima. Iako su istražitelji SOA-e bili uvjereni da ubojice nisu prijavljeni vlasnici, postojala je nada da neki trag može dovesti i do njih. Prvi vlasnik bio je saslušan sutradan. Ispostavilo se da je godinu dana prije ubojstva Pukanića motocikl prodao drugoj osobi, koja je također saslušana. Drugi vlasnik motocikl je preprodao “na crno” trećoj osobi, nedugo prije atentata. Nakon što je primio povoljan iznos, kupca nije pitao za identitet, pa su istražitelji zapali u problem.
Treći vlasnik mogao bi biti i atentator, na što ukazuje niz indicija: motor je prodan na crno, kupac se nije cjenkao i ponudio je višu svotu. No, njegov identitet prodavcu je ostao nepoznat. Osim površnog fizičkog opisa, istražitelji nisu imali drugih podataka. U SOA-i je potom izvršena analiza svih telefonskih razgovora prodavatelja motora s danom datuma prodaje, da bi se u konačnici “izolirao” broj kojeg se moglo povezati s trećim, posljednjim kupcem. Istražitelji su odahnuli kad je zaključeno da se broj i dalje koristi, doduše rijetko, ali dovoljno da ostavi trag. I vezu s drugim brojevima... Ovaj put, tragovi su vodili do cilja.
Dva dana nakon ubojstva Pukanića, SOA je imala prvi trag, treći i četvrti dan uhvaćeni su i neki razgovori. Iskrslo je ime Roberta Matanića, pojavio se i Amir Mafalani. Iznenađenje je bilo telefonsko ukazivanje Željka Milovanovića, bivšeg pripadnika Crvenih beretki, profesionalnog ubojice. Iako nisu puno razgovarali, u jednom od dijaloga atetnatori su se sprdali komentirajući Pukanićevo ubojstvo: “Evo, riješili smo Lexus, sada možemo i BMW 7.” Aludirali su na premijerov službeni automobil. Odluka rukovodstva istrage bila je da se još ne ide na uhićenje. Trebalo je čekati trag koji vodi još dalje...
Susret na Bajakovu
Uskoro je bilo jasno da on vodi prema Beogradu. Presretani su razgovori sa Slobodanom Đurovićem, iz kojih je bilo vidljivo da on dolazi u Hrvatsku na sastanak s Matanićem i skupinom. Susret se trebao odigrati šesti dan od ubojstva, na benzinskoj crpki kod graničnog prelaza na Bajakovu. U dijelu istrage to je pobudilo sumnju o mogućem bijegu. Dio istražitelja bio je protiv uhićenja u Bajakovu. Tvrdili su kako još nema čvrstih dokaza da su prisluškivane osobe ujedno i atentatori. Treba čekati, savjetovao je jedan član tima. Drugi su smatrali da je skupljeno dovoljno i da ne treba riskirati. Sastanak Roberta i Luke Matanića sa Slobodanom Đurovićem odigravao se uz samu granicu s Srbijom, i skupina se začas mogla prebaciti na drugu stranu, a onda bi sav trud istražitelja propao. Prevladao je strah od mogućeg bijega.
Ravnateljstvo policije organiziralo je akciju uhićenja. U nju je bilo uključeno stotinjak ljudi, najveći dio u logističkoj potpori, a samo dva tima specijalaca u samoj provedbi akcije. Njih je činilo po šest najelitnijih pripadnika ATJ Lučko obučenih u civilna odijela. Šestorica specijalaca, opremljenih kratkim cijevima, razmjestila su se u i oko benzinske crpke sat vremena prije sastanka. Dvojica s kratkim automatskim oružjem nalazila su se ispred postaje. Odluka zapovjednika bila je da se na osumnjičene primijeni gruba sila budući da se radi o opasnim i naoružanim osobama.
Glavama o beton
Napad je uslijedio iznenadno i silovito, na svakog od osumnjičenih jurnula su po dva specijalca hvatajući ih za ruke i za glavu, a potom s glavom prema dolje tresnuli s njima o beton. Gruba sila efikasno je primijenjena. Unatoč činjenici da su bili naoružani, uhićenici nisu uspjeli ispaliti nijedan metak.
Specijalnim kombijima policije prebačeni su u Remetinec. Državno odvjetništvo i MUP izvijestili su državni vrh da su ubojice Pukanića i Franjića uhićeni. A potom je trebalo izvijestiti i medije...
