Može li Hrvat biti pravoslane vjeroispovijesti? Naravno da može, kao što može biti i musliman i protestant i bilo koje ili nijedne vjeroispovijesti.
I Drugi vatikanski koncil jasno uči da nijedna vlast, ni državna ni crkvena, ne smije čovjeku nametati hoće li i što će vjerovati, kojoj će vjerskoj zajednici pripadati ili nijednoj ne pripadati.
To teško stečeno priznanje slobode svačije savjesti u odnosu na vjeroispovijed je predragocjeni sadržaj i katolištva i demokracije.
Kad je ta sloboda zaista utvrđena, moguće je svaku vjeru slobodno naviještati i svakoga primati ili zadržati u vjersku zajednicu koju on smatra svojom.
To nipošto ne znači da kršćanin smatra da su sve vjere jednake. Uvjeren je u svoju i nastoji je drugima pristojno nuditi, ali dopušta da i drugi njemu nudi svoje - te da i sam od toga može nešto naučiti.
Na žalost, i kršćanima, katolicima, dugo je trebalo da usvoje taj evanđeoski stav o slobodi, savjesti i vjeroispovjesti.
Ružno je sjećati se svih inkvizicija i lomača. Uzalud je sad sve to tumačiti, ili - Bože sačuvaj - opravdavati. Ljudi su naprosto pokušavali biti od Boga moćniji, slobodu koju on daje navodno u njegovo ime ograničavati.
U vezi sa svim tim danas treba vrlo oprezno govoriti o pokušaju obnove Hrvatske pravoslavne crkve.
Ono što je bilo u NDH ne može se niti smije obnavljati. Jer ono nije bio čin vjerske slobode, nego okrutna režimska prisila.
Biti u Hrvatskoj pravoslavac ne znači biti Srbin - ima i Bugara, Rumunja, Makedonaca i drugih narodnosti. I svaka je od tih zajednica spremna - dok bude trebalo - pružati usluge i hrvatskim pravoslavcima.
Razumije se da svaka vjerska zajednica služi dobru naroda u kojemu živi, pa mora biti narodna - u hrvatskom narodu hrvatska - u pogledu jezika i cijele kulturne baštine - bez ikakve političke ili državotvorne prisile.
