ZAGREB - U četvrtak navečer, prije početka gradskog kulturnog događaja godine, nastupa velikog saksofonista Sonnyja Rollinsa u Vatroslavu Lisinskom, jedna je dama, gradonačelnikova suradnica, na pozornici spomenula Milana Bandića kao čovjeka zaslužnog za zagrebačko gostovanje legendarnog harlemskog jazzera.
Lisinskim se prolomila salva zvižduka: kao da se Stipe Mesić pojavio na Thompsonovu koncertu, kao da je Zdravko Mamić došao na sastanak Torcide, ili kao da je Biljana Plavšić posjetila Srebrenicu.
Na prvi se pogled stekao dojam da grad Zagreb zapravo jako ne voli svog gradonačelnika i da prezire njegovu kandidaturu za predsjednika Republike.
Na drugi se pogled moglo zaključiti tek da oni ljudi koji posjećuju jazz koncerte ne vole Bandića, što je, međutim, potpuno nevažno za ishod predsjedničkih izbora, jer su poštovatelji Sonnyja Rollinsa u apsolutnoj manjini u hrvatskom biračkom tijelu.
U stvarnosti, nema ništa gore i netočnije nego Bandićevu kandidaturu tumačiti kroz kulturne ratove.
Bandićeva prednost ili problem uopće nije u tome što on, navodno, predstavlja pučku Hrvatsku, koja je, navodno, u sukobu s, opet navodno, elitističkom Hrvatskom.
Predsjednička kandidatura Milana Bandića ne predstavlja nikakav kulturni ni medijski fenomen o kojem bismo trebali raspravljati na razini ukusa, stila, porijekla, a osobito ne populizma (populizam je snažno Bandićevo taktičko oružje, ali nema nikakve veze sa stvarnim ciljevima, kao ni s političkim konzekvencijama njegova pokušaja da postane predsjednik Republike).
Slučaj Krašograd
Predsjednička kandidatura Milana Bandića ozbiljan je i čvrsto utemeljen pothvat koji može ugroziti vitalne interese Republike Hrvatske.
Zbog dva razloga.
Prvi je Bandićeva povezanost s korupcijom.
Drugi je Bandićeva nekompetentnost u državničkim poslovima.
Kad je riječ o prvom razlogu, valja podsjetiti da USKOK provodi više istraga u Gradskom poglavarstvu.
Ona najpoznatija tiče se slučaja Krašograd.
Slučaj Krašograd došao je u javnost 2007. godine kad je Milan Bandić dvadesetak tisuća kvadrata zemljišta blizu tvornice Kraš, na istočnom dijelu Maksimirske ulice u Zagrebu, zamijenio za 35.000 kvadrata zemljišta na neusporedivo lošijoj lokaciji, u Sesvetama, s tim da je zemljište u Maksimirskoj, nedaleko od Dinamova stadiona, udaljeno šest tramvajskih stanica od strogog centra grada, procijenjeno manje vrijednim od zemljišta u Sesvetama.
Tvrtke s kojima je Bandić pokušao obaviti taj milijunski posao, Karantena i Mala ulaganja, bile su registrirane na imena dvojice vrlo mladih ljudi, u ono vrijeme pripravnika u odvjetničkom uredu čovjeka koji je zastupao najpoznatije zagrebačke mafijaše, uključujući i Hrvoja Petrača, i čovjeka koji je u trenucima slabosti samoga sebe nazivao consigliereom.
Policijski čelnici s kojima smo ovih dana razgovarali tvrde kako je ugovor o zamjeni zemljišta u slučaju Krašograd jednako štetan kao i Rončevićev ugovor o kupnji kamiona za Ministarstvo obrane.
Drugi slučaj u kojem USKOK istražuje Gradsko poglavarstvo tiče se zemljišta u Mlinovima: radi se o poslu u kojem su sa strane Grada sudjelovale Zagrebačke ceste, dok je s druge strane stola sjedila nevjenčana supruga Slobodana Ljubičića Kikaša, svojedobnog najbližeg Bandićeva suradnika u Gradskom poglavarstvu.
Dobro plaćeni fiktivni poslovi
Bandić je Ljubičiću, vrlo bogatom čovjeku, koji je prvi novac zaradio nabavljajući uniforme i motorole za Hrvatsku vojsku, morao dati otkaz krajem 2008. godine, pod snažnim pritiskom javnosti.
U krugovima bliskim Bandiću tvrdi se da je Ljubičić jedan od arhitekata njegove predsjedničke kampanje.
“Igor Rađenović jednog je dana 2007. godine ušetao u USKOK, u Gajevu”, kaže naš sugovornik iz policijskog vrha, “i prijavio ne samo slučaj iz Mlinova, nego više desetaka slučajeva malih poslova u Zagrebačkim cestama, preko kojih se, očigledno, nekome dijelio nezarađeni i nepostojeći novac.”
Evo kako je to izgledalo: Grad Zagreb isplaćivao je 150, 170, 180 tisuća kuna, dakle iznose manje od 200 tisuća (jer manji iznosi ne trebaju proći proceduru), na ime posve fiktivnih poslova, dakle poslova koji nikada nisu bili obavljeni. Primjerice, prijave se radovi na popravljanju pruge u, recimo, Ilici 37. Rađenović je vidio da u Ilici 37 nitko nikada nije donio ni lopatu, a posao je svejedno plaćen. I tako u čitavom nizu slučajeva. Svi znamo kako je to završilo. Rađenovića su pretukli, a ti nasilnici koji su ga pretukli ne žele reći tko im je to naredio jer se boje da ih ne ubiju.
Na naše izravno pitanje je li Slobodan Ljubičić, najbliži Bandićev suradnik, ili bilo tko drugi iz Gradskog poglavarstva naredio premlaćivanje Igora Rađenovića, dobio sam posve precizan odgovor: “Mi to još ne možemo materijalno dokazati. Ali, sve indicije koje imamo govore da jest”, konstatirao je naš suradnik iz policijskog vrha.
Uz slučajeve poput Krašograda i Zagrebačkih cesta čak se i Bandićev famozni zlatni toalet, dakle slučaj podizanja dva javna WC-a što ih je Grad platio nevjerojatnih milijun i pol kuna, doima donekle benigno; tu se radi o prevari zbog koje barem nitko nije fizički stradao i u koju, čini se, nisu involvirani predstavnici ozbiljnog organiziranog kriminala.
Bandićevo toleriranje korupcije u Gradskom poglavarstvu (zasad, s obzirom na nedostatak dokaza, ne možemo govoriti ni o čemu jačem od toleriranja korupcije) logična je posljedica njegova načelnog prezira prema poštovanju zakona.
Podsjetimo da je u siječnju 2002. godine Milan Bandić sa 1,6 promila alkohola u krvi izazvao prometnu nesreću u sjevernom dijelu grada.
Bandić je pobjegao s mjesta nesreće.
Zagrebački je gradonačelnik bježao pred policijom!
Ivica Račan znao je da takvo što ne smije tolerirati pa je natjerao Bandića da podnese ostavku.
Kandidat bez jasnih stavova
Bandićeva benevolentnost prema korupciji i nepoštovanju zakona nije jedini problem njegove predsjedničke kandidature.
Drugi, podjednako težak problem, jest njegova državnička nekompetentnost.
Predsjednik Republike bavi se, prema hrvatskom ustavu, vanjskom politikom, vojskom i sigurnosnim službama.
Iako su do predsjedničkih izbora preostala još samo 42 dana, Milan Bandić nije se izjasnio ni o jednom značajnom državnom pitanju.
Hrvatski građani ne znaju što Milan Bandić misli o sporazumu sa Slovenijom.
Hrvatski građani ne znaju što Milan Bandić misli o jedinom preostalom spornom hrvatskom pregovaračkom poglavlju s EU, dakle o poglavlju vezanom uz pravosuđe.
Hrvatski građani ne znaju što Milan Bandić misli o budućnosti ili o svršetku naših brodogradilišta.
Hrvatski građani ne znaju što Milan Bandić misli o slučaju Podravka, ili o novom zakonu o policiji.
Hrvatski građani ne znaju što Milan Bandić misli o stanju u Bosni i Hercegovini, o eventualnom preustroju Bosne i Hercegovine, i o hrvatskom pitanju u BiH.
Hrvatski građani nemaju pojma što Milan Bandić misli o reviziji privatizacije, a još manje znaju što Bandić misli o ključnom hrvatskom društvenom i državnom problemu, o smanjenju javne potrošnje.
Hrvatski građani ne znaju što kandidat Bandić misli o svemu tome, jer se kandidat Bandić ni o jednom od tih pitanja - premda je do izbora ostalo samo četrdesetak dana - uopće nije izjašnjavao.
Gori iskaz nekompetencije na hrvatskoj političkoj sceni doživjeli smo jedino prije pet godina kada nas je stanoviti Boris Mikšić, pokušavajući postati hrvatski predsjednik, uvjeravao da Hrvatskoj može osigurati dvadesetpostotni godišnji gospodarski rast.
Usprkos tom nevjerojatnom obećanju Mikšić je osvojio gotovo dvadeset posto glasova (valja se nadati da hrvatsko biračko tijelo više nikada neće tako naivno reagirati).
Loptanje ili politika
Milan Bandić nije se izjasnio ni o jednom pitanju iz djelokruga ovlasti predsjednika Republike, naprosto zato što se on tim pitanjima nikada nije bavio: on o tim pitanjima zapravo ništa ne zna.
Milan Bandić bio je, na jednoj razini, vrlo dobar zagrebački gradonačelnik. U njegovu je mandatu puno toga u Zagrebu sagrađeno i modernizirano.
Međutim, Bandić baš nikada nije bio uključen u državnu politiku: zato je logično da u svojoj kampanji, umjesto o državnoj politici, govori o nogometnim loptama koje kani poklanjati po selima što će ih obići tijekom kampanje.
Jako je lijepo da Bandić želi usrećiti klince u svim dijelovima Hrvatske, ali posao predsjednika Republike nešto je sasvim drugo.
Milan Bandić je političar koji je neizbježno blizak masovnoj i visokoorganiziranoj korupciji u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu (jer, ako nije znao ništa o predmetima USKOK-ovih istraga, mora da je bio gluh i slijep, i da uopće nije vladao Zagrebom).
Milan Bandić je čovjek od kojega nitko nikada nije čuo niti jednu artikuliranu rečenicu o državničkim poslovima.
Milan Bandić nije, dakle, ni moralno ni profesionalno kompetentan da bi se kandidirao za predsjednika Republike.
Hrvatska, definitivno, ne zaslužuje predsjedničkog kandidata kao što je Milan Bandić.
