RIM - Upad rimske vlasti u Grčku i grčke kulture i umjetnosti u Rim tema je izložbe “Doba osvajanja” (L'etŕ della conquista), otvorene u subotu u rimskim Kapitolskim muzejima, gdje su izložena remek-djela i iz fundusa te bogate i veličanstvene ustanove, a i iz poklada inih najrenomiranijih svjetskih muzeja, poput Louvrea.
Pet tematskih cjelina
Posrijedi je prva od pet podjednako veličanstveno zamišljenih tematskih izložaba: “Doba osvajanja” zahvaća uglavnom III. stoljeće prije Krista, “Lice moćnika” će nam dogodine prezentirati portrete od IV. stoljeća prije do IV. stoljeća poslije Krista, isti period će, ali s bitno različito odabranim umjetninama, obuhvatiti “Izgradnja carstva” (2012.), godinu dana kasnije na redu bit će “Doba ravnoteže” koncentrirana na godine 98. - 161. Kristove ere, a ciklus će 2014. zaključiti “Doba tjeskobe”, usredotočen na godine 161. - 305.
Ovom izložbom istodobno su se ponovo u prvom planu našli gradski Kapitolski muzeji, riznica u nekim svojim aspektima i bogatija od Vatikanskih muzeja, ali s nepravom podcijenjena, pa i zato što su u njoj umjetnine stoljećima bile nagruhane kao lopatom, nepregledne, izazivajući zbunjenost i zasićenost ondje gdje bi morala prevladavati razdraganost i presenećenost. Taj stari muzej zablistao je kao nov rekonstrukcijom u kojoj je ova veličanstvena izložba zapravo uvertira onoga što se od njega može očekivati. Nova organizacija prostora, razastiranje izložaka po svima trima etažama te zgrade kojoj je Michelangelo utisnuo završni pečat, izgradnja nove egzedre nad dosadašnjim Kapitolskim vrtovima, gdje su napokon pristojan smještaj našli znameniti stalni izlošci, poput Marka Aurelija na konju, pozlaćenog Herakla i inih brončanih kipova, i gdje je gotovo prirodno urastao postament stoljećima zatrpanoga tarkvinijevskog hrama Jupitra Kapitolskoga - sve to bi samo po sebi zaslužilo poseban traktat s ilustracijama.
Ovdje to samo spominjemo, kao poputbinu uz izložbu koja tematizira jedan od ključnih momenata povijesti Evrope i Zapada: kada je “Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio” (zarobljena Grčka zarobila divljeg pobjednika i unijela umjetnost u seljački Lacij).
Prethodni takav moment priskrbio je Zapadu divlji Balkanac, makedonski kralj Aleksandar III., koji je poharao bogati egipatski, mezopotamski i iranski istok, što je rezultiralo helenističkim amalgamom - a onda je nimalo pitomiji, ali hladnokrvno organiziraniji Rim sebi sve to prisvojio, zarazivši i Italiju i zapadnu Evropu klicom te kulture koja se tek tu razvila u epidemiju s virulentnim povratcima renesansa i barok, a onda kasnije klasicizam i romantizam, zapravo su repetirali shemu već jednom upoznatu kroz grčku klasiku i helenizam.
Rimska izložba “Doba osvajanja” nudi nam upravo taj magičan trenutak: kada u bezobzirni osvajač otima tuđa dostignuća (na primjer golem, a minuciozan krater nabavljen za Jugurtu, ) da bi uskoro bio kadar i sam činiti tako i bolje, jer je kultura otetih artefakata barbara transformirala u civilizirana bonvivana - u čemu će pomni, ali jednostrani Gibbon kasnije vidjeti uzrok rimske propasti u mekušnu luksuzu.
Sačuvano stvaralaštvo
Vrag je, u propasti Rimskog Carstva, odnio državu, odnio je imperij, ali ne i njegovo stvaralaštvo. Nije odnio vlast, samo ju je zamijenio. Kao što je zamijenio i tip proizvodnje i trgovine. Napokon, do pronalaska atomske bombe, ni vrag nije raspolagao trozubom dovoljno moćnim da zdruzga sve što je čovjek učinio, bez obzira na to je li se kanio umiliti nekom bogu, nekom suverenu, ili naprosto sam sebi, narcistički iskreno - kako svjedoče nadgrobni spomenici kroz kontinente i epohe.
Poput rta koje godine ostave na licu, učinivši ga od ljepuškastoga privlačnim na zreo način, tako su i ta doba osvajanja - a ponajviše ono gdje je Rim osvojio Grčku i dao se od nje podjarmiti - od mediteranskog pejzaža učinili onaj Mediteran koji je opće mjesto u vjekovnome i aktualnome kolektivnom imaginariju, ona kulturna ekumena kojoj pripadamo i koja nas formira i kad se trsimo da budemo nešto drugo.
Eugenio La Rocca i Claudio Parisi Presicce, kao ideatori ove izložbe, zajedno s postavljačima Lucom Ronconijem i Margheritom Palli, uspjeli su uloviti magičan moment, snimiti taj lavlji skok čovjekove imaginacije, i prikazati ga iz svih relevantnih uglova, kroz četiri odsjeka “Doba osvajanja”: to su “Bozi i svetišta”, “Počasni spomenici”, “Živjeti helenski” te “Pogrebni običaji”.
Hvatanje momenta
Mramor i pješčar biberac, zlato i terakota, bronca i srebro su, uspješnije od zle vještice, zadržali prolazni trenutak. “Bozi i svetišta” nude frizove i figure u terakoti s raznih hramova, omogućujući prvi put izravnu usporedbu grčkog poticaja i rimskog odaziva. Pobjednički generali, sve češće goli poput olimpskih bogova, najizrazitiji su “Počasni spomenici”, grčki ukus prevladava i u vještini življenja i uživanja koju ilustrira treća sekcija - a samo u četvrtoj, kada sve teče kraju, ukus se vraća surim predhelenskim izvorima, republikanskim togama i onim aspektima rimske prvobitne uzdržanosti koju je Katon uzalud branio pred grčkom raskoši.
Napokon, i svaka od tih sekcija na svoj način je hvatanje momenta, rekonstrukcija davnog Kairosa čiji čuperak, barem dok gledamo, ostaje čvrsto u našoj šaci.
Ne samo da vidimo, nego smo kadri opipati kako se u hipu mijenja ukus, kako se antički Rim, do toga časa ne baš bitno različit od germanskih i keltskih susjeda (Kelte su, po legendi, slučajne guske spriječile zaposjesti Kapitol; keltski je vojskovođa Brenno kao dodatni uteg plijenu otetome od Rimljana bacio svoj mač uz užasno i dugotrajno istinit poklič: “Jao pobijeđenima!”), pretvara u uzor za buduća pokoljenja, kao obrazac civilizacije.
Transcedentalna ljepota
Krv osvajanja se skorila, ispucala i pretvorila u prah; kosti rasute po bojištima nisu među sačuvanim nekropolama; patnje otetih robova ostale su bez odjeka kroz povijest, osim u vulkanskim odbljescima goropadnog očaja, poput Spartakova… Ostale su umjetnine, materijalni dokaz da bogatstvo traje samo kroz transcendentalnu ljepotu, koja nit se jede, niti zakriva od zla vremena, ali je kadra taknuti čak i okorjelo srce bogataša, pa i njegovu blagajnu.
O, da, ne zaboravimo: ovu rimsku izložbu sponsoriziraju tri banke - Paribas (koja u Italiji ima BNL), UniCredit (možda ste i Vi pridonijeli), te Monte dei Paschi di Siena (koja od 1472. vrti tuđi novac u svoju korist). Dakle, i banke imaju smisao za lijepo, kada procijene da je i unosno (i krokodil suzu pušta, ako je sit).
Posjetitelja sve to ne opterećuje, kao ni pitanje kome su pripadali predlošci za dvije glave, prispjele do naših dana - mramorna iz poklada Kapitolskih muzeja te brončana prispjela iz Louvrea - i koje nam danas posreduju ne povijest te dvojice nama posve nepoznatih muškaraca, nego zajednički smisao za lijepo koji dijelimo s našim 23-24 stoljeća starijim precima.
Kao što se nećemo opterećivati kako je običan rog, prvo pretvoren u pehar, pa zatim oponašan u zlatu, napokon izrastao do mramorne fontane u obliku Rhytona iz Pontiosa. Niti ćemo se do kraja oteti uživljavanju u one koje je privukla tako svakodnevna gesta, kao što je izvlačenje trna iz stopala, radi koje je davno stasao i davno umrli muškarac ostao u baštini mediteranske i evropske kulture vječan i mitski, premda posve anoniman adolescent, efeb.
