"Sredi to!”, “Završi to kako znaš.” “Reci onome da onaj posao bude gotov do subote.”
Više puta za vrijeme rata u Bosni svjedočio sam ovakvim zapovijedima Radovana Karadžića. Kratkim rečenicama, ponekad praćenim psovkom ako stvari nisu išle kako treba ili ako se sa planovima kasnilo, predvodnik bosanskih Srba očito je odlučivao o nečijim sudbinama. Često sam se pitao kakve su to bile odluke i koliko je ljudi nakon njih stradalo. Nikada nisam čuo ni jednu eksplicitnu zapovijed da se nekoga ubije ili protjera iako sam slutio da Doktorova vika preko uobičajeno loših telefonskih linija znači da će netko debelo stradati.Sarajevo i okolica u rano su proljeće 1992. izgledali kao teatar apsurda. U samom gradu sve političke farse i tragedije bile su nadjačane eksplozijama i kricima smrti. U tom posvemašnjem ludilu Sarajevo se doimalo gotovo posve normalnim u usporedbi s Palama, slikovitim seocetom na obroncima Jahorine napučenim vikendicama bolje stojećih Sarajlija. Atmosferu prvih mjeseci rata u toj samoproglašenoj prijestolnici Srpske Republike BiH (koja će se tek sljedeće godine prozvati Republikom Srpskom) nije mogla dočarati čak ni najbujnija mašta.
Vježbao poze i dikciju
U okruženju nadrealističkih likova koje samo rat može osloboditi svih stega i izbaciti na površinu, Karadžić se činio gotovo posve normalnim. “Normalan” nije riječ koja bi prva pala na um, ali bilo je očito da je različit od ostatka paljanske ekipe. Jedino je on bio dostupan - i fizički i intelektualno. Samo za naš prvi susret, 20. svibnja 1992. bili su potrebni sužbeni zahtjev, obrazloženje, dopis redakcije... Otada je bilo dovoljno kontaktirati ljubaznu šeficu kabineta Radmilu i Radovan bi najčečće bio dostupan za izjave i uključenja u program. Govorio je puno, nadugo i naširoko, vidjelo se da voli samoga sebe dok govori. Neki su tvrdili da je vježbao poze i dikciju no ja sam skloniji vjerovati da je njegov stav formiran u sarajevskim salonima koje je prije rata pohodio. U rodnom selu Petnjici na Durmitoru odmalena je zavolio guslarsku poeziju da bi ljubav proširio i na lirsku, makar i sumnjive kvalitete i zabrinjavajuće tematike. Nekoliko sarajevskih pjesnika koji su s njim pohodili večernja uzajamna čitanja pjesama uvjeravali su me - laika za poeziju - da se naknadnim čitanjem njegovih uradaka može naslutiti rat, uništenje i podsvjesna mržnja prema gradu.
Glas melodičan i unjkav
Tvrdnju da je Radovan Karadžić mrzio grad općenito - a posebno Sarajevo - nikada nije potvrdio u našim kasnim noćnim razgovorima koji su najčešće bili dugi, zaliveni nevjerojatnim količinama viskija i doticali se svakakvih tema. Naprotiv, tijekom jedne seanse koja je trajala do 2-3 sata ujutru (ne smijem priznati koliko se popilo) nadugo je pričao o svom sarajevskom stanu u ulici Sutjeska 2, susjedima, sjedeljkama i večerama koje su se tamo održavale i desecima ljudi koji su Karadžićevima prije rata dolazili. Taj stan koji je očito doživljavao kao središnje mjesto svog sarajevskog identiteta Karadžić mi je spomenuo još nekoliko puta. U toj je zgradi, jednom je objasnio, u nenacionaliziranom prizemnom stanu, rođena njegova životna suputnica, sarajevska liječnica Ljiljana, djevojački Zelen, za koju mnogi tvrde da je slikovitog i temperamentnog brđanina uvela među čaršijsku raju. Doktorica Zelen-Karadžić u to je vrijeme bila predsjednica bosanskosrpskog Crvenog križa, ali njezin pravi utjecaj bio je daleko veći iako je uglavnom tiho sjedila uz muža i uključivala se samo u neslužbene razgovore.
Drugom prilikom, na spomen njegova stana, Karadžić je kao jedan od krunskih dokaza da bosanski Srbi nisu spremali rat izjavio: “Meni je tamo u stanu ostala sva moja dokumentacija i svi originali svega što sam pisao, moje poezije. Eto, pođite i pogledajte, snimite, uvjerite se.” Zatim se zamislio i dodao: “A možda je bolje da ne idete, imamo informaciju da su to Muslimani sve minirali.”
Nedvojbeno je da se Karadžić stubokom razlikovao od svih ostalih u paljanskom rukovodstvu. Dok vas je Krajišnik prezrivo i ubilački gledao, bježao od novinara a u rijetkim prilikama kada bi progovorio činilo se da će svakog časa prekinuti razgovor i zapovjediti da vas strijeljaju ili barem utamniče, Plavšićka mrzovoljno, dosadno i sporo prepričavala irelevantne stvari ili priče od Kosovskog boja naovamo, Koljević melankolično tražio reference na svetost srpskog naroda u Shakespeareu ili antici - s Radovanom se moglo o svemu razgovarati.
Uz jednu ogradu: sve teme koje su se ticale uzroka izbijanja rata, srpstva ili srpske povijesti učas bi prešle u duge monologe, objašnjenja, samoopravdavanja prepuna digresija, pa objašnjenja digresija i tako satima. Izgledalo je da uvijek ima vremena, lako je otkazivao ili pomicao obveze samo da bi mogao besjediti. Govorio je glasom istodobno melodičnim i pomalo unjkavim, mješavinom crnogorskog i sarajevskog narječja, dramatično zabacujući glavu kako bi veliki uvojak povrh čela bolje pao. Ne znam kada se prvi put vidio na ekranu, ali siguran sam da se sam sebi svidio pa je i bez kamere govorio kao da ga se upravo snima. Karadžić se nije razlikovao samo od “svojih” - u karijeri ratnog izvjestitelja imao sam prilike upoznati raznorazne stvarne ili samoproglašene predsjednike, bešćutne diktatore, generale koji su ne trepnuvši okom naređivali smrt tisuća ljudi, gospodare rata koji su ubijali vlastitim rukama... ali tako neobičan mentalni sklop nigdje drugo nisam sreo.
Političari, rijetki gosti
Karadžić se volio predstavljati sofisticiranim, produhovljenim, načitanim intelektualcem kojega su okolnosti gurnule u obranu ugroženog nacionalnog bića i duha. Najsretniji je bio kad su ga strani političari priznavali kao sugovornika, a godilo mu je provoditi vrijeme s novinarima stranih medija. I jedne i druge pokušavao je beskrajnim ponavljanjem uvjeriti u svoje fantazmagorije, i jedni i drugi nedvojbeno su unosili malo duha u tužnu i sivu nesofisticiranu paljansku svakodnevicu u kojoj očito nije imao sugovornika koji bi mu bio zanimljiv i nije mislio isto. No političari su bili rijetki gosti, a većina je stranih novinara na Pale dolazila tek da obavi posao i što prije utekne; nas malobrojne koji smo mu noćili nadomak Radovan je znao zadržati na piću i razgovoru, zadržati nakon izjave ili intervjua ili čak pozivati kasno navečer bez posebnog razloga.
Poslije nekoliko rečenica razgovor bi se pretvarao u monolog iz kojeg se moglo nešto malo doznati o trenutačnoj situaciji, ali puno više o liku psihijatra predsjednika. Usred tirade o potrebi suživota u bratskoj ljubavi - koji bi, govorio je, bio puno lakši kada bi se poturčeni Srbi vratili vjeri pradjedovskoj - zazvonio bi telefon i Radovan intelektualac u hipu bi se pretvorio u sudbinskog predvodnika koji nepoznatom sugovorniku naređuje da se s nekim poveže i nešto obavi kako zna i umije. Sekundu potom, kao da nije upravo odlučio o tko zna čijoj sudbini, nastavio bi razgovor kao gradski boem i kozer koji je čitao knjige i vidio svijeta.
Dospio sam na popis
Ustajao je kasno, ne sjećam se da sam ga ikada vidio prije podneva. Po danu je bio uvijek zauzet, u Vili Kikinda vazda su čekali deseci delegacija, civila, političara, vojnika, običnih i sumnjivih likova. Kasnio je svuda osim na živa televizijska uključenja. Ipak, vidjelo se da je svoje okruženje doživljavao kao neku vrstu intelektualne izolacije, želio je nekoga s kim bi govorio o nečemu drugom. Vjerujem da je u tome tajna njegove dostupnosti koja je u mom slučaju trajala sve do povratka iz Goražda, tada posve opkoljenog srpskim snagama, u ožujku 1993. kada me svemoguća Sonja stavila na popis nepoželjnih (rečeno mi je da je među 15 imena navedenih pod “uhapsiti ili onemogućiti” bilo i moje). Paljanskog sam psihijatra ponovno vidio tek u veljači 1994. Bio je posve slomljen odgovornošću pred prijetnjama zračnim udarima NATO-a ako se ne deblokira Sarajevo, a od tada do kraja rata i njegova prisilnog povlačenja s političke scene možda tek još 3-4 puta. Osim nakratko u kolovozu 1994., kada mu je trebao svaki kontakt u medijima nakon što je Milošević zatvorio “srpsko-srpsku” granicu na Drini i pokušao smijeniti paljansko rukovodstvo, Karadžić nikada više nije bio onaj naizgled neusiljeni “slučajni političar” iz prve godine rata. Odgovornost je rasla, rat je postajao sve manje “zabavan”, srpskih vojnih uspjeha bilo je sve manje, granata koje su se mogle prodati “Ona strana Drine“ slala je sve manje, a politička marginalizacija paljanskog rukovodstva bila je sve očitija.
Odnos s generalom
“Stari” Radovan s početka rata doimao se u mnogočemu benignim ekscentrikom kakvih ima u svim strukama (iako izgleda da je postotak takvih ekstroverta među psihijatrima natprosječan). To mi je u Sarajevu potvrdio njegov bivši kolega, sarajevski gospodin i ugledni psihijatar (sada akademik) dr. Slobodan Loga koji je Karadžića opisivao kao čovjeka koji se osim na poslu, “a bio je ‘posve pristojan’ psihoterapeut”, iskazivao i kroz pomalo ekscentrično ponašanje, pisanje poezije i boemski život.
No politika i nacionalno pitanje u Radovanu su Karadžiću probudile ponašanje za čiju definiciju nisam stručan, ali siguran sam da njegove kolege dobro razumiju te mehanizme. Meni je djelovao kao podvojena osoba: kad se ticalo “običnih” tema, bio je tek pomalo ekscentričan, ali nedvojbeno načitan, iskusan, inteligentan i s njim se moglo razgovarati o književnosti, tehnologiji, novinarstvu, arhitekturi, prirodi. No kad se na bilo koji način konverzacija dotakla nacionalnog - kao da se u njegovu mozgu palio neki dotad uspavani centar koji bi ovladao njegovom ličnošću, temama i diskursom - postajao bi samoproglašeni vođa.
U tim dugotrajnim ekstazama njegovo ga je paljansko okruženje s divljenjem promatralo, poticalo ga da nastavi, da širi priču i tako bi ih obuzelo neko gotovo opipljivo kolektivno zadovoljstvo. Uvijek, osim u prisutnosti generala Mladića pred kojim se očito nije najlagodnije osjećao. Mladić nije krio da ne voli političare niti velike priče, a Karadžić ga je javno hvalio, a privatno posve diskretno znao nagovijestiti da ni on baš ne ljubi “nekulturne” vojničine. Odnos psihijatra koji je dopao Haaga i generala koji još nije bio je i kompliciran i jednostavan: Mladić nije dopuštao da Karadžić direktno zapovijeda vojskom; predsjednik je određivao strateške ciljeve i izdavao zapovijedi, a načelnik glavnog stožera ih je provodio - ili nije. Zato je Karadžić, osobno ili preko doglavnika, kontrolirao stranačke odbore i krizne stožere koji su, posebno na početku rata, radili što su htjeli.
Strateško razmišljanje
Od svega čemu sam te prve godine bosanskog rata na Palama svjedočio najfascinantniji mi je bio uvid iz prve ruke u strateško razmišljanje predsjednika Karadžića, posebno zato što vjerujem - ili želim vjerovati - da se svojim zemljopisnim promišljanjima nije baš svakome hvalio. Ured predsjednika bio je na prvom katu nekadašnjeg socijalističkog odmarališta vojvođanske tvornice opeke (danas u vlasništvu našičke Nexe Grupe), pretenciozno nazvane Vila Kikinda, u velikoj prostoriji pod kosim krovom sa zidovima prekrivenim lamperijama.
Radovan je najčešće sjedio za radnim stolom preko puta ulaza i uvijek bi nešto radio. Kada sam prvi put došao, na zidovima je bilo 20-ak uokvirenih zemljovida BiH s teritorijima obilježenim raznim bojama. Nisam ih pomno zagledao pretpostavljajući da se radi o vojnim situacijskim mapama koje nije uputno ni dopušteno zagledati. Pri drugom ili trećem posjetu vidio sam nove mape na dijelu zida gdje ih do tada nije bilo i upitao jesu li to situacije.
Kad ga je mentor odbacio
“Ne, to su karte kako da se podijelimo”, odgovorio je Radovan i pozvao me da ih pogledam. Na moje zaprepaštenje sve su bile bitno različite - kombinacija podjele bilo je bezbroj. “Vidiš, ovo je karta ako uzmemo Mostar i Čapljinu, ovo kombinacija da uzmemo Zenicu i spojimo je sa Sarajevom, a ovo...” Nisam mogao vjerovati, no misterij još uvijek nije bio potpuno razriješen. Shvatio sam tek jedne noći u listopadu. Nešto prije ponoći došao sam na zakazani sastanak i zatekao vilu u mraku. Mislio sam da je zamračenje uslijed opasnosti od napada. “Crkao nam je agregat”, razuvjerio me Karadžić koji je, sam u zadimljenom kabinetu, nešto radio uz svijeću. Nalivši viski, po običaju i ne pitajući, pozvao me za radni stol da mi nešto pokaže. “Vidi, ovo je varijanta da uzmemo X, a ne uzmemo Y, ali se spojimo sa Z. Što misliš?”
Tek tada sam primijetio da je pred vođom bosanskih Srba na stolu knjižica školskih nijemih karata s ucrtanim granicama BiH i najvažnijim topografskim informacijama i kutija flomastera u boji. Još nedovoljno svjestan da sam upravo upućen u možda najveću tajnu paljanskog strateškog razmišljanja, nešto sam promrmljao razmišljajući hoće li mi itko vjerovati kako samoproglašeni strategos u osami mračnog i hladnog sindikalnog odmarališta određuje strateške ciljeve srpskog naroda u “bivšoj BiH”.
Za mog posljednjeg posjeta bivšem psihijatru kolekcija ovješenih obojenih zemljopisnih karata po slobodnoj je procjeni sadržavala pedesetak varijanti. Kada ga je njegov nekadašnji mentor Milošević odbacio kao nepouzdanog, neupotrebljivog i neposlušnog, predosjećao sam da će sve to Doktorovo kartografsko iskustvo ostati neostvareno. Na crtanje majke svih bosanskih zemljovida, onog daytonskog, predsjednik Republike Srpske dr. Karadžić nije ni bio pozvan.
Kako sam dospio na Pale
Ratove na teritoriju bivše SFRJ (osim Slovenije) proveo sam radeći za Sky News. Partner mi je bio Aernout van Linden. Početkom rata u Hrvatskoj odlučili smo izvještavati sa strane JNA. Odluka naoko suluda - toga se ljeta s Gardom moglo doći svuda samo uz izjavu “novinari”; iz Zagreba se do Turnja ili Sunje, stizalo za manje od sata i reportaža bi bila gotova do ručka. JNA je imala Upravu za moral, generala Obradovića i pukovnika Šušnjara koji su zahtjeve “razmatrali” danima; dozvole su vrijedile do točke od koje su nastupala “pravila borbene gotovosti”. Dalje su slijedila uvjeravanja s pukovnicima komesarima i neprijateljski nastrojenim zapovjednicima. Unatoč svemu, stigli smo i do Vukovara, prilaza Osijeku, zapadne Slavonije, Dubrovnika, Trebinja, Knina, Dvora. I iz Bosne smo željeli izvještavati s obje strane, ali smo ovisili o logistici. Milijun dolara vrijednu mobilnu satelitsku stanicu, bez koje se TV slika ne može poslati, šefovi nam nisu dali postaviti u Sarajevu. Kad je kolegama iz BBC-ja u napadu na Ilidžu uništena oprema, strane su TV postaje evakuirale ljudstvo. Mi smo našli rješenje: satelit ćemo instalirati tamo gdje se ne puca - na Palama - a ja ću preko aerodromske piste koju, vjerovali smo, drži UNPROFOR, odlaziti u brda, montirati i slati izvješća.
‘Zar sve moram sam’
Jednoj od bizarnijih - ali tipičnih - scena u Uredu predsjednika nisam (na svoju veliku žalost) osobno prisustvovao, ali ju je moj kolega Colin Smith detaljno opisao u novinskom tekstu, a poslije mi ju je potvrdio i sam Karadžić.Kolega novinar došao je na zakazani sastanak ili intervju s dr. Karadžićem u večernjim satima kada se gužva raznih “izvjestilaca, molilaca i inih čekalaca” već bila raščistila. Uveli su ga u predvorje i ostavili da čeka, po posve uobičajenoj proceduri, ne obazirući se pretjerano na njega jer je pretražen na ulazu i nije bio sumnjiv. Karadžić je početkom rata bio prilično blagonaklon prema novinarima pa se na višesatnu nazočnost engleskog izvjestitelja nitko nije obazirao. U nekom trenutku jedan od pripadnika predsjednikova osiguranja (tipično za Balkan, Karadžića nisu čuvali profesionalni policajci već lojalni pripadnici stranke kojima je kvalifikacija bila tjelesna veličina i debljina vrata) pokazivao je svom kolegi pištolj koji je upravo nabavio, ne dajući mu ga u ruke. Ovaj je inzistirao da ga uzme u ruke i proba, vlasnik nije dao te je u otimanju i naguravanju pištolj opalio. Metak je pogodio u strop, odlomio komadić lustera koji je jednoga pogodio u ruku i raskrvario je. Pogođeni se stao prenemagati i urlati kako je ranjen. Dotad nedostupni predsjednik izletio je iz svog ureda na katu, procijenio situaciju i zavikao “Djeco, prekinite. Moram li svaki put sve ja da rješavam?” poslavši ranjenog na previjanje, a onog drugog u kuhinju. “Svaki dan nešto ovako, gladni su rata”, objašnjavao je stranom dopisniku. “Sve ću ih poslati na Lapišnicu (brdo ponad Sarajeva, op. a.) da se ispucaju da mi više ovdje ne prave gluposti.”
Iz ratnog dnevnika
- Sutra dolazi Morillon u 1300 da razgovaraju o demilitarizaciji. Svi oni (UNPROFOR) pokušavaju razgovarati samo o nekoj temi koju žele i nametnu, nitko neće da čuje neke stvari koje su važne za razumijevanje cijele situacije. M. je malo bolji od nekih drugih, ali ni on ne želi da razumije Srbe
- Vi se novinari samo bavite Sarajevom, a i to površno. Ima toliko drugih tema i situacija iz kojih se vidi kako Srbi ne mogu da objasne. Mi u srpskoj vojsci imamo i Muslimane, iz Janje, cijelu brigadu. Jedini im je bio uvjet da neće da se bore protiv Muslimana na Majevici pa se bore protiv Hrvata na Savi
- Koliko ima slučajeva srpskih žrtava u Sarajevu, a vi ne objavljujete. Imamo informaciju da je u gradu ubijen dr. Vojislav Najdanović. Istražite to.
- Mi nismo zločinci. Evo, Jukini roditelji su na našem teritoriju, pod Jahorinom, i dlaka im sa glave nije falila, a mogli smo da ih uzmemo za taoce (Juka Prazina, jedan od prvih organiziranih branitelja Sarajeva, predratni kriminalac, kasnije ubijen u Belgiji - op. ZK)
- Vi samo ponavljate nekritički što čujete u Sarajevu, na početku ste imali iste rečenice (na Sky Newsu) kao Goran Milić na Yutelu
111 Ostao do 4, pio se viski. Karadžić+Ljiljana+Đogo+Guzina+... Đogo se napio i počeo me napadati, urlao, vadio pištolj. Radovan intervenirao, sklonio pištolj, smirio ga. Kaže Karadžić da će se uvijek odazvati za javljanje uživo na TV, neke stvari je važno ponavljati, ako treba i 100 puta pred svijetom. Obećao:
a) dozvole za posjet vojnoj bolnici u Sokolcu i za Grbavicu
b) pratioce koje smo tražili, iz Vojske, da nas ne hapse na svakom koraku
c) da će podržati rad svih stranih ekipa na njegovom teritoriju
d) da neće dati da vojska rekvirira (pansion Olimpik, gdje su živjeli strani novinari, op. ZK))
Sutra da dođem u 1900 (Čekao do 22.30 i opet ostao do iza ponoći - op. ZK)
