Što biste napravili da dobijete veliki iznos na lutriji: platili dugove, putovali, zbrinuli voljene, dali otkaz i poslali k vragu sve koji vas živciraju? Babette, junakinja priče Karen Blixen, nije napravila ništa od toga. Odlučila je novac iskoristiti da bi napravila večeru, ali ne bilo kakvu večeru nego ekstravagantni iskaz svog umijeća, djelo umjetnice. U izdanju Disputa i prijevodu Đurđice Žlebačić-Sřrensen upravo je objavljena “Babettina gozba” Karen Blixen. Pripovijest napisana u stilu drevnih skandinavskih saga uz “Moju Afriku” možda je i najpoznatije djelo danske spisateljice čija popularnost ne jenjava ni gotovo 50 godina nakon smrti.
Uz brojne teoretičare koji se opsesivno bave njezinim djelom, rasvjetljujući ga iz svih zamislivih kutova, njezino ime nose i turističke ture, vrsta ruže, asteroid, a kako napominje njezina prevoditeljica, mlade skandinavske dizajnerice redovite je navode kao modni uzor.
- Apartna garderoba, neobične ljubavi, putovanja u egzotične krajeve, mračne obiteljske tajne, bizarni sudski procesi i druge teme što hrane zabavni tisak “nezanimljive” su intelektualce začas prometnule u ikone stila ili skandala, a njihova djela učinile predmetom interesa onih kojima su napokon i namijenjena. I za Karen Blixen mogli bismo reći da je književnu slavu iznjedrila iz biografije, ali i da joj je biografija oplemenila opus... - napominje u pogovoru izdanja urednica Irena Lukšić.
Za procjenu vrijednosti književnog teksta možda nebitno, ali za slavu i popularnost sasvim sigurno nije odmoglo to što je Karen Blixen doista imala život dostojan uzbudljive romaneskne građe.
Rođena je 1885. u obitelji Ingeborg Westenholz, prve Dankinje koja je ušla u gradsko vijeće, te pisca, časnika i avanturista Wilhelma Dinesena, za kojeg je bila iznimno vezana. No, kad je Blixen imala samo deset godina, njezin otac je doznao da boluje od sifilisa i izvršio samoubojstvo, prestravljen mogućnošću da mu bolest izazove ludilo. Obiteljsko okruženje ubrzo je počelo gušiti buduću spisateljicu, te je jedva dočekala priliku da pobjegne na studij povijesti umjetnosti, obrazujući se u Kopenhagenu, Parizu i Rimu. S nepunih 20 godina počinje objavljivati prve tekstove u uglednim novinama, ali uobičajeni životni put privilegirane, obrazovane žene malo ju je zanimao.
Udaje se za svog drugog rođaka, švedskog baruna Brora von Blixen-Fineckea, i to nakon što je propala afera s njegovim bratom. Par se 1914. godine odlučio skrasiti u Africi, na farmi u Keniji, za koju je vrlo brzo kompletnu brigu morala preuzeti Blixen.
Njezin suprug osim za poslove nije pretjerano mario ni za koncept bračne vjernost, pa je tako mlada žena doznala da je zaražena bolešću zbog koje se ubio njezin otac. Brak se raspada, ali Blixen odluči ostati u Africi, gdje upoznaje vojnog pilota Denysa Fincha Hattona, plemića koji je za život zarađivao organizirajući safarije za bogataše. Ujedno muškarca kojeg će kasnije nazivati ljubavlju svog života.
Ni ta idila nije dugo potrajala. Zbog financijskih problema i pritiska obitelji Blixen 1931. prodaje farmu. Iste godine u avionskoj nesreći poginuo je i Hatton. Slomljena srca, Blixen se vraća u svoje rodno mjesto Rugstedlund i posvećuje se pisanju, objavljujući pod pseudonimom Isak Dinesen. Tekstove je uglavnom pisala na engleskom, potom ih prevodeći na danski. Godine 1934. izlazi “Sedam fantastičnih pripovijesti”, a tri godine kasnije “Afrička farma” o godinama u Africi. Zvijezda je rođena.
Uslijedile su “Zimske pripovijesti”, “Posljednje pripovijesti”, “Anegdote o sudbini”, “Sjene na travi”, ali i roman “Putovi osvete”, potaknut nacističkom okupacijom.
“Želim izraziti duh koji više ne postoji, duh sudbine i hrabrosti”, izjavljivala je u intervjuima. Karizmatičnu Blixen slavili su Hemingway i Capote, družila se s Arthurom Millerom, E. E. Cummingsom, Marilyn Monroe, Pearl Buck, Pauline de Rothschild, Cecilom Beatonom - tek nekima iz iscrpnog popisa književnika, političara, bogatih nasljednika i umjetnika koje je magnetski privlačila. Sudeći po biografima, do kraja je ostala dosljedna u otporu autoritetu, izbjegavanju stereotipa i unaprijed dodijeljenih uloga.
Umrla je 1962. godine. Njezinom zdravlju sasvim sigurno nije pomagao osebujni životni stil, kasnije predmet brojnih nategnutih analiza u kojima su se secirali korijeni njezine bolesti, raspravljalo o njezinim pobačajima, ali i seksualnoj orijentaciji partnera. Nekonvencionalni životni stil nije joj donio ni simpatije u Stockholmu, zbog čega ju je mimoišla i Nobelova nagrada pa je tako i Hemingway, kad je čuo da je dobio Nobela, rekao da je nagrada trebala pripasti njegovoj danskoj kolegici.
Tajnik Švedske akademije Peter Englund prošle godine, pak, govoreći o pogreškama i nepravdama u povijesti nagrade, ustvrdio je: “Nismo Vatikan književnosti, nismo nepogrešivi”. Odbio je biti konkrentniji, ali jedno je ime ipak apostrofirao. “Pogriješili smo u slučaju Karen Blixen.”
Uspješne ekranizacije
Svjetskoj popularnosti Karen Blixen nesumnjivo su pridonijele i filmske adaptacije kako “Moje Afrike” u režiji Sydneyja Pollacka s Meryl Streep i Robertom Redfordom u glavnim ulogama, tako i “Babettina gozba” u režiji Gabriela Axela koji je dobio i Oscara za najbolji strani film 1987. godine. “Moja Afrika”, temeljena i na knjizi, ali i na biografijama Karen Blixen dobila je, pak, sedam Oscara.
Kierkegaardovo učenje u priči o odricanju i užitku
“Babettina gozba”, inspirirana filozofijom Sřrena Kierkegaarda, smještena je u gradiću Berlevĺgu čiji su se građani prema uputama svog pastora odrekli zemaljskih zadovoljstava, a glavna junakinja radi kao kućna pomoćnica pastorovih kćeri. Djelo je s danskog prevela Đurđica Žlebačić-Sřrensen, koja je prevela i zahtjevne “Zimske priče” objavljene u Bosni i Hercegovini. Njezin suprug Ivan Sřrensen, koji se i kao znanstvenik bavi Blixen, neko je vrijeme radio u Muzeju Karen Blixen u rodnom Rungstedlundu koji danas funkcionira kao istraživački centar za povjesničare i teoretičare književnosti.
Djela Karen Blixen redovito se prevode s engleskog, premda su, prema mišljenju stručnjaka, danske verzije, u kojima se puno više “igrala”, ipak bolje.
