Recenziju knjige “Biblija odmetnika” uredništvo New York Timesa prije par godina ilustriralo je kolažom na kojem su, slijeva nadesno, poredane fotografije Woodya Guthriea, Richarda Brautigana, Terryja Southerna i Kathy Acker. Tema te alternativne povijesti američke književnosti bili su pisci koji su život proveli na marginama književnog života užasnuti ideologijom vladajućeg establishmenta. Autori koji se nisu ustručavali eksplicitnih opisa seksa i nasilja, bili politični do zadnjega atoma svog bića i ponekad, barem što se čitatelja tiče, bili jako teško probavljivi. Neki su imali tek jednu od tih karakteristika, neki više, a jedina žena na zajedničkoj fotografiji Kathy Acker bila je utjelovljenje svih.
Fina židovska obitelj
Kultna punk poetesa, prozaistica i radikalna feministkinja, rođena 1957. u obitelji dobrostojećih Židova u New Yorku, u književnu povijest upisana je kao autorica provokativnih djela, svrstanih u ladicu eksperimentalne proze. Junaci tih romana, nerijetko napisanih kao osebujne “interpretacije” kanonskih djela svjetske književnosti, uglavnom su bile žene koje tragaju za smislom i identitetom u otuđenom svijetu premreženom tabuima. Uvjerena da “književnost ne smije eksperimentirati samo sa sintaksom i stilom nego davati i glas svemu onome što društveni tabui marginaliziraju”, Kathy Acker pisala je o abortusu, silovanju, incestu, terorizmu, pornografiji, nasilju.
Vjera u čežnju i mit
Svojim mučnim i zahtjevnim tekstovima pokušavala je izboriti prostor slobode. Ili, kako bi rekao lik u njezinom najkompleksnijom romanu “In memoriam identitetu” koji ovih dana izlazi u izdanju Profila i prijevodu Borivoja Radakovića: “Podsmjehivao sam se Velikoj Kulturi, onima koji se sada smatraju velikim piscima. Volio sam naivne slikare, primitivne slikare, shizofrene slikare, modne dizajnere, crtače stripova, popularnu umjetnost, svu nisku i brutalnu književnost, crkveni latinski, loše tiskane porniće...
Sve samo ne kulturu. I sanjao sam o križarima, o putovanjima za otkrićima nepoznatim našim udžbenicima povijesti, sanjao o narodima koji postoje izvan dokumentacije, o ugušenim vjerskim ratovima, revolucijama u ovom društvu, glavnim smjenama rasnih i postojećih masa, čak i kontinenata - topologijskim revolucijama: vjerovao sam u svaku čežnju i mit.”
“In memoriam identitetu” roman je u kojem se isprepliće nekoliko pripovjednih cjelina - ljubavna priča Rimbauda i Verlainea, priča mlade žene Avion koja radi u striptiz baru i Capitol, ljubavnice Faulknerova Quentina Compsona. Sva zbivanja, stoji u napomeni, izvedena su iz pjesama Arthura Rimbauda, romana Williama Faulknera i biografskih tekstova o ta dva pisca.
U privatnom životu, čak i u okvirima liberalnih umjetničkih krugova, Acker je bila čudnovati kljunaš: intelektualka obrazovana na prestižnim sveučilištima, umjetnica sposobna razumjeti i primijeniti najzahtjevnija teoretska djela. Paralelno je bila trajno fascinirana, primjerice, tetoviranjem, piercanjem, ekshibicionistički spremna da šokira detaljnim ispovjedima o svojim biseksualnim aktivnostima, radu u striptiz barovima ili terenskom istraživanju sadomazohističkih poriva. Umrla je od raka dojke 1997. Razočarana zapadnom medicinom, koja ju je samo “emocionalno i fizički osakatila”, pomoć je potražila u alternativnim oblicima liječenja.
Smrt u Meksiku
Kraj života dočekala je u jednoj meksičkoj bolnici, u sobi 101, što je slavni stripaš Alan Moore prokomentirao riječima: “Ne postoji ništa što ta žena nije u stanju pretvoriti u književnu referencu”. Premda je stvarala u doba kad su nastajala važna djela američke metafikcije, njezini tekstovi teško su dobivali propusnicu za velike izdavačke kuće. Čak ni ozloglašena njemačka zabrana romana “The Blood and Guts in High School” to nije promijenila.
Na ovim prostorima njezina proza, kao uostalom i ostali tekstovi tzv. eksperimentalne proze, nikad nisu uživali veliku popularnost. Neki možda pamte odlomke iz Quoruma, Godina ili, pak, skandal s kraja 90-ih kad joj je uredništvo časopisa Libra, “opčinjeno njezinom prozom i karizmom”, odlučilo posvetiti jedan broj časopisa. Uprava SC-a presudila je da se radi o vulgarnoj prozi i zahtijevala da se tekstovi izbace. Osim povremenog referiranja umjetnika, to je bilo sve što se na temu Acker od tad moglo čuti.
Teško da bi itko danas mogao dignuti moralnu paniku oko teksta Kathy Acker, uostalom njezina, ako ne sestra, onda barem prozna rođakinja Elfriede Jelinek dobila je i Nobelovu nagradu. Iako je činjenica da je prvi put u Hrvatskoj integralno objavljuje veliki izdavač, zanimljiv znak vremena.
Neka feminizam posluša što mu govore ‘Spice Girls’
Acker je veliku pažnju privukla dijelom feminističkim tekstom, a dijelom intervjuom koji je napravila s grupom Spice Girls, za Guardian 1997. “Tko su te djevojke? I koliko je političan njihov ‘Girl Power’?” zanimalo je je Acker. Razgovarale su o politici, vezama i inim temama, a Acker je tekst završila riječima: “Slične su svojim američkim vršnjakinjama barem po dvije stavke: seksualno su znatiželjne i ne misle da su glupe i da bi trebale šutjeti jer nisu pohađale prava sveučilišta. Ako su te pretpostavke točne, onda bi feminizam trebao prigrliti ono što te žene govore, i nastaviti raditi ono što je feminizam uvijek radio - mijenjati društvo kako je to najbolje - s lakoćom i užitkom.”
