Kerum ispostavio Splitu prvi račun

Bilo je to negdje sredinom svibnja, upravo u vrijeme kad se kampanja za lokalne izbore približavala svom vrhuncu. Budući pobjednik splitskih izbora Željko Kerum krstario je uokolo splitskim kvartovima, dijelio pečeno i poklanjao estradne koncerte. A onda ga je jednog dana, u trenutku dok je izlazio iz nekog od svojih preskupih auta, zaskočio golobradi dječačić. Pred svitom novinara i televizijskih kamera mali je osmoškolac Keruma pitao da mu da nešto love, a ovaj mu je ispred kamera uručio 200 kuna.

Ne znam kako su se tog dana, dok se prizor opetovano vrtio na TV-u, morali osjećati roditelji malog žicara. Jesu li propali u zemlju od srama, kao što bi moji propali, ili su ispad svog malodobnog grebatora prokomentirali onom najzloćudnijom od pučkih mudrosti “snaći će se on u životu”? Ne znam to, ali kako god bilo, ostaje činjenica da je maligna dječja iskrenost zapravo razotkrila stvarna uvjerenja i porive većine Kerumovih glasača. Oni građani koji su tih dana zaokružili tajkunovo ime na izbornom listiću možda ne bi bili toliko bezočni da bogataša na cesti otvoreno žicaju novac, ali njihova očekivanja u osnovi nisu bila drukčija od očekivanja devetogodišnjeg žicara. I oni su, kao i on, vjerovali da će se, kad Željka izaberu u ured, novac dijeliti po putu. Mislili su da će poslovi i pare pljuštati kao kiša, da će ih netko vilama bacati s kamiona, i samo treba biti tamo kad se dijele. Iako se vlasnik robne kuće Joker u kampanji predstavljao kao spasitelj Batman (pa je na webu čak imao i serijal o sebi kao Batmanu), prava je istina da je bio i ostao kudikamo bliži liku po kojem je nadjenuo ime robnoj kući. Blještav i razuzdan, pun zlatnih “accessoriesa”, milijunaš koji na ulici baca konfete, staklene perlice, novac.

Kolosalni račun platit će građani - i točno 1854 kune po glavi. A korist će izvući samo Kerum kojem je priobalni autoput preduvjet da hotel Marjan dobije petu zvjezdicu

Gothamski izbori su prošli, a Split je u međuvremenu postao sličniji jednom drugom toponimu: gradu Pottersvilleu iz filma “Taj divni život”. To je onaj grad kojeg u košmarnoj digresiji vidi James Stewart: grad u kojem je sve - i birtije, i stanovi, i banka - u vlasništvu istog Mr Pottera, predatorskog kapitalista. U Splitu, Mr Joker je danas gdje god bacite oko: ima kvartovske butigice, ima shopping mall, hotele i stanogradnju, njegovi su neoni na svakoj fasadi, kontrolira sve pore života, pa sad konačno i onu posljednju: gradonačelnički ured i pripadajući budžet. Otkad su preminuli Louis XIV., car Bokasa i Tito, nitko nije imao takvu bezuvjetnu moć na nekom komadiću ozemlja kao što je ima Kerum, a takva apsolutna moć lijepak je za svakovrsne beskičmenjake. I tako sad oko “Kerija” kao leptirići oko ferala lepršaju kojekakva politička, estradna i ekonomska bića niže temperaturne topivosti. Bivši Pašalićevi prijatelji Huljić i Ninčević najednom su našli novoga dvorskog pokrovitelja, tvrdi antizapadni desničari poput Podruga odjednom više nisu protiv kapitalizma kad taj kapitalizam guta samoglasnike, moji novinarski kolege namirisali su vonj vlasti pa Kerumu titraju isto kao nekad CK, a kojekakvi biznismeni višeg i srednjeg ranga obavili su se oko Keruma kao hajduci oko Ali Babe. Ako je Tuđman smislio koncept 200 obitelji, Kerum ga je spontano preveo u minijaturu. Obitelji sad nema 200 nego 10-15, i može ih se gotovo nabrojati: Svaguša, Huljić, Mamić, Livaja, Ninčević…

U međuvremenu, Kerum sve više postaje tragični dramski lik. On možda ima svu moć i novac na svijetu, ali njegov je problem u tome što je proživio usud Pepeljuge. Na dan izbora, uvečer je legao kao princ u kočiji, mesija i spasitelj. Ujutro se pak probudio kao načelnik bankrotiranoga grada koji i inače ima nerealna nadanja, a ta nadanja on je još nakurio do dimenzija Sun Cityja, Ibize i Timbuktua. Nekome tko je petnaest dana bio pomazanik i prorok, nije više dosta biti “tek” milijarder i “tek” prvi činovnik.

Od onoga kome su jučer klicalo kao spasitelju, sad se najednom očekivalo da sjedi u uredu i rješava probleme, a ti su problemi tupi i dosadni, sve neke zaobilaznice, katastri i natječaji, ukratko sivi i dosadan posao koji ne priliči mesijanskim poslanicima. Stoga je Joker grad prepustio pomoćnicima koji skapavaju od posla i dao se u zanimljivije razbibrige. Od sto dana, osamdeset je izgubio na Hajduk, okrenuo protiv sebe čak i huligane s okuke, gombao se s transferima halfova i kadrovskim rošadama unutar Hajdukove bizantski zapletene kamarile. O’šlo mu tako tri mjeseca mandata da se nije ni okrenuo, a u međuvremenu ulica se čudi: nikako da dođe taj kamion s kojeg se bacaju pare, nikako da Joker s kampanila počne bacati đinđuve i ispunjena obećanja. Svi smo se okupili oko Maybacha, kad će doć barba koji dijeli dvjestotice? Nakon sto dana, ukratko, Kerum je dešperatno trebao “projekt”.

E, a onda se taj “projekt” pojavio. Pojavio se ovog tjedna u vidu proširenja zapadne obale, 350 milijuna kuna skupog komunalnog zahvata kojim bi najuredniji i najljepši dio splitske obale - od Matejuške do Banovine - dobio dvadeset metara dodatne širine, još jedan prometni trak, zeleni pojas i podzemna parkirališna mjesta. Ono što je u toj priči neugodni “bug“ je ovo. Taj kolosalni račun trebali bi platiti građani Splita - i to točno 1854 kune po glavi. A korist iz svega izvući će sam Kerum, kojem je taj priobalni autoput preduvjet da mu hotel Marjan dobije petu zvjezdicu. I eto ti vraga: umjesto da dijeli dvjestotice kako je navijestio, naš gradonačelnik Potter zapravo - uzima novce! Uzima ih malom žicaru koji ga je zaskočio kod auta, i njegovoj mami, tati i braci, i svakom od susjeda i tazbine, ukratko - svakom stanovniku grada uzet će po 1854 kune po glavi da bi sebi poboljšao biznis. Uf, zašto nam to nisu ranije rekli?

U tome i jest štos: jesu. Govorili su to svi - i politički konkurenti, i novinari, i prezreni “intelektualci”, i street artisti, i ulična scena. Ali, ne, naša usmena kultura još je jednom sebi utuvila da je pametnija od pisane. One koji su govorili ono što se vidi zdravih očiju otpisivalo se kao “zavidne“ i “sotone”, građanske elitiste koji u načelničkom uredu ne žele vidjeti Vlaja. Mudri je narodni genij po tko zna koji put povjerovao da postoji besplatni ručak i da iza poklonjene dvjestotice ne postoji “ali”. Taj “ali”, međutim, uvijek postoji. I njega uvijek platite, htjeli to ili ne.
Jurica Pavičić