U vrijeme kad se moj grad pripremao za Mediteranske igre 1979., ja sam imao 14 godina i završavao sam osnovnu školu. S radija je tih godina treštala Oliverova “2002. godine u Splitu”, a moj grad, i Oliverov grad, za obećano 21. stoljeće pripremao se uz huku kompresora i bagera.
Sjećam se tih vremena dobro. S balkona praonice moje zgrade vidio sam kako u žitkom poljudskom blatu rastu lukovi stadiona. Točno pod mojim portunom dijamantno je svrdlo bušilo tunel kroz Marjan. Tada - jako davno - nitko nije ni pomišljao da će moj grad postati luzerska nakupina jada, nitko nije zamisliti mogao da će u oliverovskom 21. stoljeću splitski radnici zauzimati tvorničke porte i štrajkati glađu prikopčani na infuziju. Bilo je to doba kad se činilo da - kao u slavnoj liniji Sidranova dijaloga - “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”.
A dio tog sidranovskog napretka za moj je grad i moju generaciju bio i - Koteks. Prodajni centar Koteks bio je prvi pravi šoping mol izgrađen u Jugoslaviji. Nastao 1978. na izdubljenoj padini brijega točno preko puta venecijanskog baroknog bastiona, Koteks je bio čitav mali grad u gradu, kudikamo sličniji današnjim kolosalnim “mallovima” nego i jednoj od tadašnjih, još uvijek priprostih, kutijastih robnih kuća. Na svojih šest terasastih nivoa, Centar Koteks sadržavao je sportsku dvoranu, diskoteku, samoposlugu, trgovine, pizzerije, restorane, kuglanu i podzemni parking. Centar Koteks bio je unikum, kao i društvo koje ga je stvorilo: bio je to jedini trgovački centar koji je otvorio komunistički diktator, skupi kapric jednog merkantilnog socijalizma i najdalja točka prema Zapadu do koje je dosegao jedan odbjegli sovjetski satelit.
Centar Koteks bio je za nas, ukratko, Trst i London na kućnom pragu. Kasnih sedamdesetih, tamo je bila najbolja pizza. Ranih osamdesetih, na disko matinejama tamo se plesalo uz “Honky Town” i “Cambodiju”. 1984. tamo sam prvi put jeo nešto što se zvalo stroganoff, 1985. u dvorani istog kompleksa slušao sam Dire Straits, a 1988. - tada već student u Zagrebu - gledao kako na Gripama Jugoplastika pobjeđuje i ulazi u košarkaški Final Four. A sve se to događalo u tih dvjesto metara polumjera socijalističkog urbanizma: mnogo prije Jokera i Avenue Malla, mnogo prije nego što je kapitalizam pobijedio, centar Koteks sagrađen je da bude novi centar grada za novu ekonomiju i novu budućnost koja se trebala dogoditi.
A onda se ta budućnost dogodila. Samo, bila je drukčija nego što smo zamišljali.
Došle su naime - devedesete. U Split su došli rat, heroin i Kutle, a umjesto oliverovske “2002. godine” moj grad je dočekao da ga zovu Južnim Bronxom Južne Hrvatske. I dok se splitski povijesni centar nekako držao, održavajući face lifting poput pomno uščuvana lica bivše misice, Koteks je bio poput izdajničkih, naboranih ruku, poput slike Doriana Greya koja odaje kako stvarno stoje stvari.
Cijelu povijest splitskih devedesetih može se ispričati kroz povijest tog propalog malla. Firma koja ga je sagradila tajkunizirana je prvi, pa potom i drugi put. Oko tvrtke zbivale su se lupeštine od kojih su neke i ovih dana na sudu. Sredinom devedesetih centra se domogao gospodar regije Miroslav Kutle, a kao vrhunac poniženja tada uniženog Splita, gradsko je poglavarstvo koncem devedesetih od istog tog Kutle - unajmljivalo dio Koteksa za urede! Tamo, u najvišem tornju Koteksa, ludi je invalid Vladimir Benac 1998. upao u gradonačelnički ured i oružjem oteo načelnika Škarića. Prema akterima te priče povijest je bila nejednako milosrdna: Benac je baš ovih dana osuđen jer je prostrijelio čovjeka, Kutle lebdi nad bivšim partnerima poput lelujave, polunevidljive aveti, a Škarića je u svoja njedra primila bezgranično širokogrudna hrvatska diplomacija. Četvrti akter te priče - Koteks - pao je u zaborav. Potonuo je u grafite, krase ga polomljena stakla i otkrhnute keramičke pločice, iz betonskih pukotina šiklja žuti korov. Hram konzumizma nestao je s novinskih stupaca i iz vidokruga mušterija, trgovina je krenula dalje na obod grada, a Koteks - baš kao i sve u Splitu - u nekom je trenutku postao Kerumovo vlasništvo. Da bi ga isti taj Kerum ovih dana vratio na novinske stupce i izbavio iz obamrlog zaborava.
U dvostrukoj funkciji i gradonačelnika i vlasnika, Željko Kerum je ovih dana iznio novi u nizu svojih bombastičnih, neprovedivih prijedloga. Nakon što se protokolarno sastao s grupom bivših sportaša, Kerum je rekao kako bi Prodajni Centar Koteks bilo najbolje - srušiti. Trebalo bi ga potaracati sa zemljom, kazao je Mr Joker, a na njegovom mjestu sagraditi trgovinu i sportske objekte, te dom u kojem bi vrijeme provodili umirovljeni sportaši. “Što, da nije to neko remek-djelo?”, obrecnuo se poslovično prostački kad su ga novinari pitali nije li mu žao kompleksa, a arhitekt zdanja Slaven Rožić posprdno je komentirao kako bi “Kerum možda štitio Koteks, da ga je otvorio Pavelić, a ne Tito”.
U trenutku kad sam to pročitao u novinama, na usnama mi je načas zaiskrio cinični podsmijeh. Kerum doista nije prvi hrvatski moćnik koji je natrljao Splitu nos svojim “razvojnim” vizijama. Sjećam se kad je Mateša predlagao da se nezaposlenost u Dalmaciji riješi tako da nezaposleni zimi metu plaže, sjećam se svih “vizionara” koji su dolazili s bajnim idejama da nas pretvore u naciju konobara i kasirki. Ali, ovo je u svakom smislu korak dalje. Umjesto utopijskog urbanizma, umjesto racionalne modernosti i planiranog grada Kerum nam eto nudi vrli novi svijet: društveni dom u kojem bi bivši olimpijci i bivši košarkaški igrali šah i briškulu i pili male gemište. U gradu u kojem dosad bar nije nedostajalo sportskih asova, čak i sport se prepušta pasatističkom žalu. Nema više moćne Jugoplastike, nema jakog vaterpola i moćnog Hajduka - ali tu su zato zaboravljeni asovi koji u umirovljeničkom olimpijskom dopolavoru igraju kvintilju i domino.
Kako stanujem blizu, kraj Koteksa prolazim svaki dan. Pokraj svih grafita i korova koji šiklja iz pločica vidi se kako je moderno i racionalno bio zamišljen taj kompleks. Vidi se da je bio proizvod razboritog ravnovjesja planiranja i tržišta, svijesti da se treba zaraditi para, ali ljudima dati i javni prostor, trg, parking, skalinadu. U usporedbi s tim razumnim modernizmom, Kerumov se Joker doima kao točno ono što i jest: kubični kašun u bespuću suburbije, tužni silos kojem je pristup riješen loše, parking nikako, a od javnog prostora nije ostalo ni j. Uopće ne sumnjam da bi u svojoj duploj ulozi poteštata i tajkuna Kerum i od Koteksa napravio nešto slično: voluminozni stroj za gramzivost, nagrdu koja služi tome da obogati vlasnika, a osiromaši društvo.
I zato ja duboko razumijem poriv Željka Keruma da sruši Koteks. Jer, Koteks nije samo podsjećanje na prosvjetiteljsku modernost, doba kad kerumi i horvatinčići nisu bili mogući. On je i živo otjelovljenje koje kazuje kako se moglo pomiriti komercijalni nagon i javno dobro, potrebu za razvojem i potrebu da grad bude grad. Stoga Koteks nije samo spomenik, ovakve ili onakve, moderne arhitekture. On je cementna nemeza za nečiju nečistu savjest, dokaz da je moglo i moralo drukčije.
