SUB
Glavaš - trostruki poraz
Okončanjem suđenja Branimiru Glavašu izrečenom presudom od 10 godina zatvora zabilježen je trostruki poraz relevantnih čimbenika ovog suđenja. Prvi je poraz doživio Glavaš osobno jer je bio siguran da će ga sud osloboditi. Svojim bahatim i arogantnim ponašanjem, kako u sudnici, tako i izvan nje, dokazao je neinteligentnost, jer je provocirao i sudbenu vlast i javnost. Drugi poraz doživjela je politika HDZ-a prema Glavašu i pravosuđu općenito. Cijelog ovog spektakla igara i igrica oko Glavaševa pritvora i imuniteta ne bi bilo da nije bilo politike noja s glavom u pijesku od strane HDZ-a. Što god HDZ-ovske perjanice danas govorile o Glavaševu bijegu, oni ne mogu sakriti činjenicu da su mu ga (ne)svjesno omogućili. Danas se vidi kakva je sramota za Hrvatski sabor da je stalni pacijent Lažnog svjedoka - Šeks - i dalje potpredsjednik Sabora, jer je iz same presude i kazne vidljivo da je lagao. Treći poraz doživjela je Glavaševa odvjetnička ekipa predvođena bahatim Miljevićem koji je samouvjereno lupetao o sigurnom oslobađanju. Ovaj vun-bacitel nevladinih udruga iz sudske dvorane dobio je lekciju pravne države kakvu zaslužuju bivši nečasni članovi nevladinih udruga kao što je HHO.
NED
Jednom udbaš uvijek udbaš
Joža Boljkovac, ražalovani i rashodovani oficir jugoslavenske Ozne i Udbe, svojim je nastupom u emisiji “Nedjeljom u dva” još jednom pokazao svu nepotrošivu raskošnost svoje udbaške naravi. Metoda djelovanja takvih kao što su on i Manolić mijenjala se ovisno o političkim prilikama. Od krvoločnih oznaša do lažnih novopečenih hrvatskih demokrata. Denuncijacije, laži i klevete uvijek su bile sastavni dio njihova razmišljanja i djelovanja. Boljkovac je među ostalim rekao da sam vojni rok u JNA služio u Titovoj gardi na Dedinju. Činjenice su - nažalost po njega - drukčije. Od 12. prosinca 1971. do 12. prosinca 1974. bio sam u zatvoru. Dvadeset dana nakon izlaska, točnije na Staru godinu 1974., morao sam se javiti na odsluženje vojnog roka, i to u Požarevac. Tamo sam odslužio cijelu godinu vojnog roka. Sa mnom u istoj kasarni vojni rok služili su Tuđmanov sin Stjepan i brojni drugi Zagrepčani. Dok sam ja bio zadužen za cijev minobacača, na nišanu je bio Davor Krtić, bivši predsjednik osječkog suda, a sada odvjetnik. Boljkovac je prvo po drugim medijima bulaznio kako sam neko vrijeme radio za Udbu, iako nije definirao koje.
Naime, doista sam u zatvoru radio za Udbu špijunirajući sam sebe u samici. Sad me je promaknuo u ruskog agenta, iako svako iole upućen u politička događanja zna da je Brežnjev od Tita osobno tražio da pohapsi studentske vođe. Sve ove insinuacije i klevete iznosi profesionalni oficir Udbe, koji i danas uživa njenu krvavu mirovinu. Onda je insinuirao o nekim razgovorima tijekom štrajka između Savke, Pirkera i mene. Sa sigurnošću znam i tvrdim da nitko od studenata štrajkaša nije imao nikakve kontakte niti sa Savkom niti s Tripalom i Pirkerom. Boljkovac je u intervjuu rekao kako je izgubio mjesto u vladi zbog Gojka Šuška i društva. To je neistina! Smijenjen je zbog činjenice da je danodnevno bio u telefonskom, a često i osobnom kontaktu s Petrom Gračaninom, tadašnjim jugoslavenskim ministrom unutrašnjih poslova i Boljkovčevim kumom. Boljkovac je osobno obavijestio Gračanina o planiranoj akciji na Plitvicama. Rezultat toga bila je sačekuša i smrt Josipa Jovića, kao i početak okupacije dijela Hrvatske od JNA. No u jednoj stvari ostao je konzistentan. Kao što je sinu dao ime Jugoslav, tako je ostao jugoslavenčina i do danas. Njemu JNA nije bila agresor nego adresa za razgovore i pregovore. Rezultat njegovih dogovora bila je okupacija trećine Hrvatske. Neka čitatelji sami zaključe tko je to i dokle u proteklom razdoblju radio za koga.
PON
Banac predsjednik
Ivu Banca dotakla je zlosretna ruka hrvatskog bolesnog mentaliteta u kojem se svaka kritika vlasti, a pogotovo trenutnog nam tovariša Mesića, doživljava kao dio predizborne kampanje za predstojeće predsjedničke izbore. Prvo su dežurni lijevi i desni idioti moj istup vezan uz ratne zločine proglasili dijelom predizborne kampanje za predsjednički tron, što već neprekidno i bezuspješno rade godinama. No, Banac je odlučio intervjuom u Vijencu od 7. svibnja biti drzak i malo se poigravati sa svojim kritičarima. Na pitanje je li njegov istup protiv Mesića dio (predizborne predsjedničke) kampanje, on odgovara: “To bi bilo logično kada bi Mesić bio kandidat, zar ne? Ali čini se da ipak nije. Nećemo valjda radi njega mijenjati Ustav? Ali zašto uvijek to isto pitanje? To su mi govorili 1990-ih kada sam kritizirao Tuđmana. Sada to Mesić tvrdi za Čička, kao da je nelegitimno nuditi alternativu. Ipak, kada već pitate, mogu slobodno reći da nemam nikakvih konkretnih namjera u tom smjeru. Također nemam nikakve organizacije ili uvjerljivih financijskih sredstava za takav pothvat. No ne popravi li se popis kandidata, možda bi moglo doći vrijeme za kandidata koji poznaje svijet i koji ovu Hrvatsku može zastupati bez kompleksa prema ikome.”
Upozorio sam ga da će mu ova njegova verbalna ekvilibristika prouzročiti probleme. I doista. Jedan medij odmah ga je bombastično najavio kao predsjedničkog kandidata. Tako je to u zemlji punoj starih načina razmišljanja i starih demodiranih kandidata umreženih u poltičkom establišmentu. Moguća novost izaziva nervozu.
UTO
Uspjeh pravosuđa
Mladom i kilavom hrvatskom pravosuđu čini se da ojačava samosvjesna kralježnica. Prvo je poslije 17 godina okončana trakavica oko Mihajla Hrastova, koji je napokon osuđen zbog masovnog osobnog ubojstva srpskih zarobljenika na brutalan i svirep način. Sam Vrhovni sud morao je izuzeti predmet iz Karlovca i donijeti presudu. Hrastova je u međuvremenu Tuđman odlikovao ordenom “Nikola Šubić Zrinski” za “junački čin u ratu”. Onda su ga polovicom 90-ih nagradili Nagradom grada Karlovca zajedno s Matom Granićem, čega se Hrastov morao odreći nakon velikog pritiska građana. Uslijedila je presuda Glavašu koja je izazvala uobičajene reakcije hrvatskih političara koji se petljaju u sudske postupke u tijeku. Reagirala je sudbena vlast, od nevladine Udruge sudaca, do ministra pravosuđa, člana Sanaderove Vlade i predsjednika Vrhovnog suda. Svi su ustali u obranu Sudskog vijeća koje je izreklo kaznu Glavašu. Javnost je (ne)podijeljeno bila protiv Sanaderove izjave, dok je Milanovićevu, koja je izazvala reakciju, nastojala minorizirati. Mesić također na određen način brani Sanaderov stav, smatrajući njegovu izjavu opravdanom, iako pretvrdom. Ovi događaji zapravo su razdjelna crta nakon koje će se o hrvatskom pravosuđu moći govoriti kao o nezavisnom. Uz to, to je i ubuduće obvezni imperativni slučaj, o kojem će suci morati voditi računa prilikom vođenja sudskih postupaka.
SRI
Očajni roditelji
Dok se sindikati i Vlada natežu oko štrajka, roditelji male djece jednostavno su očajni. Do u kasne sate bulje u televizore, čitaju portale i telefoniraju ne znajući što učiniti s djecom, ne znajući hoće li biti štrajka profesora i nastavnika. To se pogotovo odnosi na djecu iz osnovnih škola za koje roditelji plaćaju dnevni boravak. Što s djecom kada učitelji štrajkaju? U punom pogonu su svi baka-servisi, tete, susjedi, prijatelji i neprijatelji. A djeca? Ona se osjećaju suvišnima u ovom društvu slušajući roditelje kako pokušavaju organizirati njihove “štrajkaške dane”. Neki će od njih sigurno ovo doživjeti kao šok i stres. Tko će biti za to odgovoran? Škole, sindikati ili Vlada? A mudri će psiholozi, sociolozi i psihijatri imati novu građu za raspre o utjecaju stresa na razvoj ličnosti.
ČET
Ubijanje za diktaturu
Ovih dana u Zagrebu počinje drugi Subversive Film Festival. Najavljeno je da će se na njemu ponovo uprizoriti njemački terorist Karl-Heinz Dellwoa, pripadnik terorističke organizacije RAF, poznat po zločinima kao što je zauzimanje njemačkog veleposlanstva u Stockholmu i smrti četiri osobe prilikom eksplozije koja je razmontirala zgradu veleposlanstva. Njega lijevi idioti prikazuju kao heroja i mučenika koji se oružjem borio za uspostavu diktature proletarijata u kapitalističkom svijetu. U međuvremenu je komunizam pao i građani se oslobodili te diktature, ali ne i tih idiota koji podjednako priželjkuju diktaturu u ime proletarijata. Na okruglom stolu, kao što je najavljeno, Dellwoa će čavrljati s Andreom Zlatar. Na skup nije pozvan Zvonko Bušić, koji je u zatvoru proveo 32 godine također zbog terorizma, ali hrvatskog. On se borio za konkretnu slobodu protiv diktature i neslobode u bivšoj Jugoslaviji. Taj je njegov san ostvaren, koliko god bio loš i nesavršen. No to vjerojatno i jest razlog zašto ga ne zovu na skup okrenut prošlosti u ime budućnosti. Njegov je projekt bio okrenut prema budućnosti i ostvaren je. Zato ga upravo i ne zovu.
Ivan Zvonimir Čičak
