Jednolično brujanje motora transportnog aviona C-130 uspavalo je većinu od dvadesetak putnika. Petnaestak je minuta do predviđenog slijetanja u Kabul. Još malo pa ćemo se riješiti 17 kilograma teških pancirki, otići na ručak. Poslijepodne je većinom slobodno, bez aktivnosti. Ali u Afganistanu planovi traju otprilike onoliko koliko je potrebno da ih se izgovori. U trenutku se sve mijenja. U polusnu osjećam da se nešto događa. Jedan vojnik hoda po avionu, prilazi ostalim putnicima i nešto im važno govori.
“Abu Ghraib”, čujem u polusnu da mi govori televizijski snimatelj koji sjedi do mene. “Kakav vražji Abu Ghraib?”
“Ma Bagram. Slijećemo u Bagram. U Kabulu pada snijeg pa ne možemo sletjeti”, objašnjava mi. Bagram je najveća američka zrakoplovna baza u Afganistanu i drago mi je da ću je vidjeti, ali mi priča sa snijegom nekako ne drži vodu. Kakav je to vojni avion da mu smeta malo snijega na pisti. Avion se lagano spušta prema Bagramu, a generali Lovrić i Klanac razgovaraju s jednim hrvatskim časnikom koji im pokazuje poruku na mobitelu. Sigurno nije live streaming padanja snijega u Kabulu. Dva sata kasnije konačno ću saznati da nit’ je snijeg, nit’ su labudovi, već tona eksploziva koju je zajedno sa sobom u jednom kamionu nedaleko od američke baze Phoenix u Kabulu aktivirao neki taliban, a usput je bilo pucnjave iz pješačkog naoružanja.
Strašna eksplozija
“Današnji dan slavite kao novi rođendan”, kaže mi časnik s kojim se vozim prema Kabulu u blindiranom vozilu. Na pitanje - zašto, nema odgovora. No, računica je jasna. Da nije bilo one trojice njemačkih policajaca zbog kojih je polijetanje u Mazar-e Sharifu kasnilo pola sata, mi bismo na vrijeme sletjeli u Kabul. Vozilima bismo krenuli prema gradu i u vrijeme kad se neki ludi taliban odlučio počastiti sa 40 djevica bili bismo nedaleko od mjesta napada. Uostalom, hrvatski vojnici koji su krenuli na aerodrom kako bi nas pokupili, mjesto napada prošli su deset minuta prije eksplozije. Eksplozija je iza sebe ostavila krater dugačak oko 200 metara, dva mrtva i desetke ranjenih. A kažu da je Kabul jedno od najmirnijih mjesta u Afganistanu.
U Afganistanu smo s načelnikom Glavnog stožera generalom Dragom Lovrićem, ravnateljem Vojne sigurnosno-obavještajne agencije Zdravkom Klancem i generalom Slavkom Barićem, ravnateljem Hrvatskog vojnog učilišta. Plan je posjetiti hrvatske vojnike u Kabulu i Mazar-e Sharifu. Do Kabula možete doći redovnom linijom Turkish airlinesa iz Istanbula. Iako Kabul nije privlačna destinacija, avion je popunjen do posljednjeg mjesta. Oni koji se češće voze tvrde da je tako na svakom letu. Danas je u Afganistanu razmješten 291 pripadnik Oružanih snaga. Većina njih, 227, smještena je na sjeveru, u Mazar-e Sharifu, a 68 ih je u Kabulu.
Ovo je posljednji kontingent hrvatskih snaga u Kabulu. Zapovjednik kontingenta brigadir Željko Dadić imat će čast da sa svojim vojnicima u ožujku sljedeće godine zatvori hrvatski kamp u Kabulu. Nakon 10 godina sve hrvatske snage bit će smještene u Mazar-e Sharifu.
Metak u cijevi
“U tijeku je reorganizacija snaga NATO-a i ISAF-a u Afganistanu. Sve veće ovlasti dobivaju afganistanske snage sigurnosti, a savezničke snage se smanjuju. Sljedeće godine Hrvatska će u Afganistanu imati do 215 vojnika”, objašnjava Dadić. Da bi afganistanske snage preuzele nadzor sigurnosti i uspješno se borile protiv talibana, potrebno ih je obučiti. Obuka afganistanske vojske i policije u ovom je trenutku jedan od najopasnijih poslova koji pripadnici međunarodnih snaga u Afganistanu rade. Talibani su prije nekoliko godina počeli s ubacivanjem svojih pripadnika među pripadnike afganistanske vojske koji na obuci eksplozivom dižu u zrak sve oko sebe. U ovom trenutku oko 80 pripadnika Hrvatske vojske obučava 1200 pripadnika afganistanske vojske.
“Psihološki je to jako teško. Kad dođeš na obuku, nikad ne znaš kako će oni reagirati. Ne poznaješ ih i ne možeš znati je li netko među njima taliban koji će se raznijeti eksplozivom. Ponekad, kada je takva sigurnosna procjena, imamo metak u cijevi pištolja”, priča nam jedan hrvatski instruktor. Dodatni je problem što afganistanski vojnici ne znaju ni pisati ni čitati, ali, tvrdi nam sugovornik, vole učiti. Obuka za korištenje pištolja, pušaka i minobacača traje otprilike šest do osam tjedana.
“Dosad nismo imali nikakvih incidenata. No, to je i zato što im mi prilazimo s uvažavanjem. Za razliku od Amerikanaca, Britanaca ili Mađara, mi ne vičemo na njih, ne udaramo ih, poštujemo njihove običaje”, tvrdi naš sugovornik. U Afganistanu se nalazi određeni broj bivših pripadnika hrvatske vojske i policije koji rade za američke privatne kompanije. Neki od njih nam potvrđuju ove tvrdnje.
“Talibani ne napadaju nasumce. Turski i hrvatski vojnici nikad nisu direktna meta njihovih napada. Turke ne napadaju jer su muslimani, a Hrvate jer se uvijek s poštovanjem odnose prema civilima i vojnicima. To je jako dobro poznato u njihovim redovima.”
Da bi što bolje naučili pravila u Afganistanu, pripadnici svakog kontingenta prije odlaska odlaze u posjet u zagrebačku džamiju gdje dobivaju dodatne informacije o islamskom svijetu. Da bi pokazao koliko drže do tog odnosa, general Lovrić je u Afganistan poveo i muftiju Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziza ef. Hasanovića.
General Lovrić svjestan je opasnosti koju nosi obučavanje afganistanske vojske, no najavljuje da će se u budućnosti to nastaviti u još većem intezitetu.
“Naši vojnici su obučeni i spremni na svaku vrstu rizika. Kvalitetno smo ih obučili i opremili”, tvrdi Lovrić.