Jučer, na prvi dan školske godine, i ja sam pošao u školu, ali onu dubrovačku koju od milja zovu i Školica. U toj betuli s najboljim sendvičima od k'o duša mekog domaćeg kruha, pršuta, sira iz ulja i pomidora, došao sam na predavanje o bliskoj, a već izgubljenoj povijesti dubrovačke svakodnevice kako je pamti gospar Vlaho Moretti, umirovljeni slovoslagar s Porporele.

Bila je to nostalgična jadikovka nad Gradom i doskorašnjim načinom života njegovih građana kojeg više nema. Nad vremenom u kojem su sve ulice i trgovi unutar drevnih zidina bile dječja igrališta kao iz bajke, u kojem je u svakoj ulici bila poneka obrtnička radionica ili butiga nekog zanatlije, a iza svakog kantuna neka betula, konoba, gostionica u kojoj bi se nove generacije fakina sa starijima natjecale u smišljanju kojekakvih veselih nepodopština i zabava i gdje bi se okupljalo oko priča gradskih "oriđinala" čiju se urođenu duhovitost i pamet nije moglo ni oponašati ni nadmudriti. Tako smo došli i do pjesama kojima su se uljepšavale te večeri uz vino, na radost i divljenje turista.

Pjevanje za novac

Pričajući o toj temi, ipak više s radošću što se ima čega sjećati nego s tugom nad onim čega više nema, gospar Vlaho zvani Gas izrekao je i jednu vrlo jednostavnu istinu: kada danas na dubrovačkim ulicama uvečer zapjeva neka klapa, to je zato što im je netko platio da pjevaju, više zbog turista, nego zbog sebe, kako se pjevalo nekad.

No, budući da smo već duboko zagazili u vrijeme u kojem caruje profit, to je jedini način da se živim održi barem uspomena na stare običaje i navike. Tako se, uostalom, ono što je nekad bilo neodvojivi dio svakodnevice, ljepota koja je na neki način pripadala svima i prenosila se sa starih na mlade, pretvara u posebno njegovanu umjetnost. Iz tog pjevanja dobro raspoloženih i vinom obodrenih gostiju konoba i betula, kad je o Dubrovniku riječ, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća nastali su i Dubrovački trubaduri i dubrovačka klapa Maestral.

Baš kao što su još tamo krajem srednjeg vijeka, kako u slikarstvu, tako i u glazbi, na mjesto anonimnih majstora zanata počeli dolaziti umjetnici koji su, osim svojih djela, budućim naraštajima na pamćenje i divljenje počeli ostavljati i svoja imena, razvijajući i svoje osobne stilove.

Nešto slično dogodilo se u drugoj polovici 20. stoljeća i s dalmatinskom klapskom pjesmom. U pojmu klapa sadržana je priča o nastanku tog podžanra tradicijske glazbe. Kada se osnivaju vokalni sastavi s umjetničkim pretenzijama, oni se nazivaju trijem, kvartetom, sekstetom, oktetom... i tako do zbora. Ali riječ klapa podrijetlo ima na ulici ili u krčmi, na mjestima na kojima se klape okupljaju. Imati dobru klapu (što bi u nekim krajevima zvali škvadrom) znači imati  veselo društvo. Odnosno, kako za koga. Za ženu koja bi mužu dok se u sitne sate vraća kući rekla da joj je dosta više i njega i njegove klape, ta je riječ sigurno bila manje lijepa.

Zapisivanje u note

U svakom slučaju, pojam "dalmatinska klapa" danas podrazumijeva pjevački sastav od nekih četiri do osam članova. Ima ih već odavno i ženskih, u novije vrijeme nastaju i dječje, a prema i jednima i drugima pjevači muških klapa gaje podozrenje, pa i prezir. I to zbog jednostavnog razloga: klape su se okupljale u gostionicama koje, za razliku od današnjih kafića, nisu bile mjesta ni za djecu ni za žene - barem ne one koje su vodile računa o svom dobrom glasu. Kako su počele nestajati konobe, a nicati kafići u kojima za pjesmu postoje zvučnici reprodukcijskih aparata, tako su počele nestajati i one izvorne klape pjevačkih naturščika koji su svoje pjesme učili isključivo usmenom predajom i pjevali ih kao i njihovi stari, sastavljajući jednostavne durske i molske četveroglasne harmonije prema vlastitom sluhu. Vođa bi obično bio onaj s najljepšim tenorom koji je pjevao melodiju.

No, osim lijepoga glasa i dobrog sluha takav bi morao posjedovati i još neke, nimalo manje važne, društvene osobine. Osim lijepoga glasa, takvi su morali i u mnogim drugim stvarima prednjačiti u društvu, dakle u klapi. U prvom redu spremnošću na pjesmu. Drugi tenor pratio ga je uglavnom za tercu niže, a iako u odnosu na ove prve nikada nisu bili dovoljno cijenjeni, bariton i bas morali su imati još istančaniji sluh i glazbeni instinkt da bi skladno upotpunili to višeglasje, štoviše, dali mu čvrst temelj.

Da prema modelu tih anonimnih klapa, koje su pjevale sebi za dušu u konobi ili na kantunu, nisu počeli nastajati prepoznatljivi pjevački sastavi koje više nije označavala betula u kojoj se nalaze, nego njihovo vlastito ime, čitava pjevačka tradicija vjerojatno bi zamrla. Zahvaljujući grupi entuzijasta prije nešto više od četiri desetljeća ti su sastavi dobili i svoju prvu festivalsku pozornicu u Omišu. Usporedo se počelo razvijati i zapisivanje u note, pa potom obrađivanje starih pjesama, a vrlo brzo i komponiranje za sastave. Uz to su došla i zastranjenja: s jedne strane artificijelnost sve kompliciranijih aranžmana koji zahtijevaju sve virtuoznije izvođače, a s druge banalna, komercijalna i zatupljujuća šlagerizacija. I jedno i drugo podjednako je daleko od izvora koji podrazumijeva pjevanje iz duše. I zato je najveća sreća što se barem uspomena na tu dalmatinsku dušu najbolje čuva u samom pojmu, iliti, po novom, brandu - dalmatinska klapa.



Branimir Pofuk