Listovi formata A4 uvezani su horizontalno u jednostavne bijele korice sa službenim obilježjima i birokratski ispisanim naslovom. Odmah vam je jasno da je riječ o birokratskom dokumentu, nekakvom spisku.
Ipak, ovaj registar u naslovu ima i riječ knjiga. S pravom. Nikada nijednu knjigu, uključujući i one koje nazivaju svetima, nisam otvorio s više strahopoštovanja.
Nakon kratkog predgovora i tehničkih uputa i napomena, na devetoj stranici počinje sadržaj, počinje spisak. U njemu se iza svakog rednog broja navodi onih nekoliko najbitnijih podataka čija kombinacija svakom čovjeku daje jedinstvenu šifru, identifikacijski kod koji nema, niti je ikada imao, a niti će ikada imati ijedan drugi čovjek na zemlji.
O tome kako je svako ljudsko biće jedinstveno i neponovljivo napisane su gomile knjige, a o tome često govore i one koje nazivaju svetima. U neke od tih knjiga ljudi se i zaklinju. Ali, nisu knjige krive što ih njihovi čitatelji ne uzimaju za ozbiljno i čitaju onako kako kome u kojem trenutku odgovara.
Ta neponovljivost i jedinstvenost svakog ljudskog bića jednostavno su postali jedan od onih misterija na koji su se ljudi navikli. Ako ništa drugo, na potrebu za održanjem vlastite neponovljivosti potakne nas svako kruljenje u želucu. Ali, razmišljati o neponovljivosti svakog čovjeka do sebe, pa kud bi nas to odvelo? Možda do vrijednosti te činjenice i odgovornosti?
Dokaz o neponovljivosti i jedinstvenosti ljudskih bića nalazi se u bilo kojem spisku na svijetu u kojem su ljudi upisani po prezimenu i imenu, spolu, datumu i mjestu rođenja, pa uz to još, za svaki slučaj, i po imenu oca.
U suhim podacima na početku popisa neponovljiv kontrapunkt čine prezime i ime Abaza Željko, slovo M kao oznaka spola, te datum 9. 4. 1971. i mjesto rođenja Baćin. I uz sve to još i ime oca, Nikola. Na kraju tog abecenog popisa je Žuža Luka, muškarac koji se 12. 10. 1939. rodio u Ostrošcu, a otac mu se zvao Vuko. Željko Abaza posljednji je put viđen živ 1. listopada 1991. u Hrvatskoj Dubici, a Luka Žuža 10. svibnja 1992. u Pločama. I to je ispričano samo najstrožim mogućim jezikom formulara, štoviše sastavljenim prema strogim kriterijima i pravilima Međunarodnog komiteta Crvenog križa o tome koji podaci mogu i smiju biti u takvom jednom popisu.
Željko Abaza upisan je pod rednim brojem 1, a Luka Žuža pod rednim brojem 1997 u Knjigu osoba nestalih na području Republike Hrvatske.
Taj dokument zajednički su sastavili, tiskali i neki dan javnosti predstavili Uprava za zatočene i nestale hrvatskog Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Hrvatski crveni križ i Međunarodni odbor Crvenog križa. Njihove se adrese, brojevi telefona i elektronske adrese nalaze na poleđini knjige. Uz njih, što je osobito važno, nalaze se i kontakti Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije, Crvenog krsta Srbije, Instituta za nestala lica Bosne i Hercegovine te Društva Crvenog krsta/križa BiH. Sve te ustanove, skupa s predstavništvima Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Beogradu i Sarajevu, verificirale su ovu knjigu i njezin sadržaj. Ovo je već njeno drugo izdanje. Prvo je objavljeno 2006. Od tada je tristotinjak slučajeva riješeno. Na žalost, otprilike isto toliko ih je otvoreno.
U knjizi je i popis 439 ljudi čije su obitelji sigurne da su mrtvi, ali im traže posmrtne ostatke. Mnoga su još grobišta sakrivena šutnjom. Na svim stranama. Ali, u čitavom projektu i načinu na koji je izveden ima nekog na ovim našim prostorima prilično rijetkog dostojanstva i uzvišenosti.
Nigdje kao u ovoj knjizi ne vlada ravnopravnost među ljudima, neponovljivim i onda, ili pogotovo onda kada ih nema.
Imena, mjesta i datumi govore sve. O svima. Rijetko se kada s tako malo podataka, a s više poštovanja, i to u jednom Vladinu dokumentu, više reklo o jednom prošlom ratu. Vojnici svih vojski, civili svih nacija, žene i muškarci, mladi i stari, svi nestali, svi u jednoj knjizi jer im je zajedničko jedno: netko ih još traži. Zato što jesu, bili su, i zauvijek će ostati jedinstveni i neponovljivi.
Osim pronalaženju ljudi koji su nestali, ova knjiga služi i pronalaženju ljudskosti nas koji smo ostali.
