Znam da će u književnim i intelektualnim krugovima ovo zazvučati kao bogohuljenje, da ću doživjeti podsmijeh i prezir, ali, ne mogu prešutjeti jedan sitni incident nakon zeničke pobjede BiH nad Belgijom. Izvjesni gospodin bio je pogođen mojim opservacijama o “tamnom i primitivnom bosanskom vilajetu”, u koji je Božja providnost bacila Ćiru Blaževića kao proroka. “O kakvoj nekulturi govorite, pa Bosna je dala nobelovca Ivu Andrića!”
U Zagrebu ga mnogi nisu voljeli
Uspoređivati Ivu Andrića i Ćiru Blaževića, makar samo jedan jedini kilometar dijeli njihove rodne kuće u Travniku, bilo bi uistinu nesuvislo, ali, između ta dva najveća lika “travničke kronike” postoji toliko sličnosti i poveznica, da se nisam mogao suzdržati a ne povući neke paralele. Jer, riječ je o dva uistinu neobična lika...
Ivo Andrić je sin školskog podvornika, Ćiro Blažević lokalnog gostioničara. I jednom i drugom u krsnom listu piše da su “rimokatoličke vjere” (Andrićev sam vidio, dok Ćirin pravi krsni list nitko nije vidio), obojica su bili opsjednuti Beogradom, ali, kako dolaze iz “proklete avlije”, divili su im se, ali im nikad nisu priznali da su - nobelovci. Jer, Hrvati misle da je Krleža veći pisac od Andrića, Srbi na taj pijedestal stavljaju Miloša Crnjanskog, a Muslimani Mešu Selimovića. Isto je u nogometnom smislu; Hrvati su uvjereni da su Tomislav Ivić i Branko Zebec veći nogometni stručnjaci od Ćire Blaževića, Srbi se kunu u Miljana Miljanića, a Bošnjaci u Ivicu Osima, koji je najoriginalniji bosanski trener, makar se i on deklarirao kao “nekakav Hrvat”. I dok Ćiro misli da spada u kategoriju Fabija Capella ili Marcela Lippija, jer - on je trener svih trenera, decentnost Ive Andrića si ne bi dopustila izjavu “ja sam za Marqueza - Cvajnštajn “.
Ivo Andrić je bio jugoslavenski nacionalist, dok se za Ćiru Blaževića može staviti predznak - hrvatski nacionalist. Andrić je bio ministar Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i diplomatski vezan uz Beograd, dok se Ćiro Blažević, nagovoren od obitelji Tuđman, kandidirao za hrvatskog predsjednika. Bila je to najkrupnija pogreška u njegovom životu.
| Hrvati misle da je Krleža veći od Andrića i da su Ivić i Zebec veći od Ćire Blaževića |
Iako se smatra Zagrepčaninom, makar “nikad nije ni pokušao govoriti kajkavski”, u Zagrebu ga mnogi nisu voljeli. Od pokojnog Slavka Šajbera, moćnog političara koji mu nije mogao oprostiti njegovu prohrvatsku orijentaciju, do onih koji su ga smatrali Tuđmanovim pažom, a nogometni navijači krivcem što je s maksimirskog pročelja strgnuta ploča s Dinamovim imenom. Nogometni stručnjaci ga nisu smatrali trenerom, već samo - motivatorom!? Neki mu nisu mogli oprostiti “žudnju za Beogradom”, jer je svojedobno silno želio postati trener C. zvezde, ali je imao - “govornu manu”. Nikada Hrvat nije mogao biti Zvezdinim trenerom...Miroslav Blažević, najosebujniji trener u Hrvata, danas piše prva poglavlja “Na Bosni ćuprija”! U četvrtak smo prošetali Baščaršijom i on je definitivni “nogometni kralj”, jer, bez obzira što je svojedobno kratio vrijeme po Veveyu s Charlijem Chaplinom ili s Caterine Denevue i bez obzira na njegov besprijekorni francuski, Ćiro je ostao - raja. Svratili smo na ćevape kod Ramiza, a on, u “Obama odijelu!” zna uživati u svom djelu i tek će povremeno baciti kamen na svoje sarajevske i zagrebačke oponente, u zadrtost Faruka Hadžibegića ili svoju kopiju Zdravka Mamića. Klanjaju mu se do poda...Ali, Bosna nije samo Baščaršija, neponovljivo dobri “ćevapi kod Ramiza” i nogometni glamour jedne pobjede, Bosna je i ono što sam vidio putujući kroz Republiku Srpsku. Porušeni mostovi, sva u olupinama, gdje još “lepa sela lepo gore”, na ulazu u Doboj prekriženo je sve što piše na latinici i gdje stvari nisu kao u Bajaginim pjesmama da je na Balkanu “pucnjava više stvar folklora”. Srušene kuće i razrovani putevi govore o jednom sasvim drugom licu Bosne, a u lokalnim novinama (Press) izvještaji su drukčije intonacije: “Ratni pokliči s Bilinog polja”, govori se da su navijači razvili “ratne barjake i grbove Armije BiH”. I tu se sudarate s pitanjem koje je jučer postavio kolega Davor Butković: “Kako bi Ćiru dočekali u Mostaru ili Banja Luci?”
Nogometna avangarda
Kada je Blaž Slišković prihvatio izbornički posao i preselio u Sarajevo, u zapadnoj Hercegovini su ga smatrali “izdajicom hrvatskog naroda”. U Banja Luci su ljubitelji nogometa prošle subote gledali meč Rumunjska - Srbija, a ne Belgija - Bosna. Svi koji pođu u Sarajevo, među “ljiljane”, bit će ispraćeni kletvom. Osim “nobelovca” Ćire Blaževića! Jer, Ćiro Blažević u tom uskom prostoru između genijalnosti i šarlatanstva “izmisli” Nemanju Supića, golmana anonimnog srbijanskog kluba Javora iz Ivanjice, sazna da je rođen u Gackom i bez kompleksa ga stavi na gol. I pogodi! Tisuće navijača na Bilinom polju maše zastavom s ljiljanima i skandira Srbinu Nemanji Supiću, koji će kasnije izjaviti da je “srcem i dušom uz svoju zemlju, uz BiH”. Ćiro Blažević će u “prokletoj avliji” naći kamen i sagraditi “ćupriju” i zato će njega, kao deklariranog tuđmanovca, raširenih ruku dočekati i u Banja Luci, kao što su ga dočekali i na Baščaršiji. Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine, a Ćiro Blažević bi mogao 2010., ukoliko odvede Bosnu na Svjetsko prvenstvo. Pa ako već ne baš Nobelovu nagradu, a onda svakako još jednu titulu trener svih trenera. On je u nogometnom smislu avangarda! Vidio sam na svoj oči kako sa 74 godine i slomljenim koljenom trči počasni krug sa sportskim atletom Edinom Džekom, pišući prvo poglavlje “Na Bosni ćuprija”...
Tomislav Židak
