Ubojstvo Borisa “Bobbyja” Cankova (30) ponovo je u središte pozornosti stavilo “evropsku zrelost” Bugarske Republike, pa su se čak opet čuli glasi da bi Bugarsku trebalo izbaciti iz Evropske Unije, na pouku njoj i drugim zemljama, članicama i nečlanicama, da se u Uniji ne smije biti ako se apsolutno ne primjenjuju bazni standardi civilnog života.
U petak, samo tri dana poslije Cankovljeva egzemplarnog smaknuća usred Sofije, uhićen je Krasimir Marinov, jedan od nesluženih careva bugarskoga mafijaškog podzemlja. Zasad nisu obznanjeni dokazi da je ubojstvo naručio bilo Marinov, bilo njegov mlađi brat - ali policija je pošla od motiva, od metodskog pitanja “cui prodest?”, pa je zaključila da je Marinovima bilo u interesu smaknuti Cankova, popularnoga disc jockeya, kojemu je gazda navodno bio mafijaški boss Anton Miltenov Kljuna. Cankov je i sam proveo tri godine u tamnici radi mafijaške aktivnosti te se zatim naprasno prometnuo u pisca knjiga o bugarskoj mafiji, pa ga je “valjalo ušutkati”, po logici koju dešifrira policija. Cankov, naime, nije bio nikakav novinar (kako su ga definirala zapadna glasila, autoritativno površna), ponajmanje jedan od onih koji raskrinkavaju mafiju, nego “duboko grlo”, potencijalni ucjenjivač.
Na sličan način je prije 21 mjeseca usred Sofije smaknut Georgi Stoev (35), također svojedobni mafijaš, a zatim pisac knjiga i članaka o odnosima bivših komunističkih partijskih rukovodilaca i organiziranog kriminala.
Profi egzekutor
Da je Cankov htio raskrinkati mafiju, otišao bi u tužilaštvo i ondje otpjevao cijelu skalu. Umjesto toga, objavio je knjigu “Tajne mafijaških kriminalaca: direktna veza s podzemljem”, s mnogo tvrdnji i malo dokaza, mnogo pretpostavki i malo argumenata. Najavio je i sljedeću: “Tajne mafijaških kriminalaca 2: Rat zbog droge”. Ne, tvrde s drugih strana (poput Ivana Račeva), teatralno ubojstvo Cankova u Ulici Stamboliskoga, krcatoj prolaznicima u podne u utorak, najmanje je trebalo mafiji. Cankova su sredili profesionalci, o čemu govore pogoci: dva u čelo, druga dva u prsa u predjelu srca, dok su dvojica Cankovljevih zaštitara ranjeni taman toliko da ih se izbaci iz stroja, ali da ostanu živi.
Takvih preciznih strijelaca ima u mafiji, naravno, ali ih je lakše naći u vojsci i policiji, pogotovu među specijalcima. Zbog svega toga drugi promatrači sumnjiče da je ubojstvo provedeno baš da skrene pozornost s drugih problema i da pruži dojam kako Bugarska Republika brzo i djelotvorno istražuje i kažnjava zločine organiziranog kriminala.
Tri godine po svom ulasku u Uniju Bugarska je i dalje pod žestokom prismotrom Evropskog povjerenstva i osobito OLAF-a zbog mizernih rezultata u suzbijanju organiziranoga kriminala i korupcije koja se uvriježila sve do najviših razina državne uprave i vlasti.
Ruski pritisak
Bugarska je i pod pritiskom svoje višestoljetne zaštitnice i povlaštene partnerice Rusije, koja je ideološki stisak zamijenila ekonomskim pa s vremena na vrijeme podsjeti Sofiju da je totalni i neizlječivi ovisnik o sibirskome zemnom plinu.
Lani u siječnju bilo je dovoljno da Gazprom na 15 dana zatvori ventile pa da se Bugarska, kao kolateralna žrtva rusko-ukrajinskoga “kršenja ruke”, strmoglavi u krizu iz koje je nije mogao vaditi ni NATO ni EU, jer iz Bruxellesa nema ni plinovoda ni alternativnog izvora energije. Izložena krizama, Bugarska je relativno lako pala u ruke “bate Bojka” Borisova, premijera koji je prethodno kao gradonačelnik Sofiju vodio po poznatome familijarno-klijentelarnom obrascu, jamačno pogodnome za mafijašku infiltraciju.
Vodeći permanentnu postizbornu kampanju protiv prethodne socijaldemokratske vlasti, Borisov je - zbog koristi ili nesposobnosti, svejedno - zanemario suzbijanje negativnosti za koje isključive krivce rado nalazi u političkim protivnicima, umjesto da pokaže da zna bolje. Ili da stavi ruke u osinjak Državne agencije za nacionalnu sigurnost, u kojoj je teško ocijeniti je li joj veća mana diletantizam “podobnih” ili mafijaška infiltracija.
Bugarska je ozbiljan problem Evropske unije. Upravo se Bugarska, a povremeno i Rumunjska, znaju navoditi kao eklatantan primjer kako se Evropska unija zatrčala i kako ne smije više primiti nezrelu članicu koja ju sramoti.
Kriminal u Italiji
Odbacuju se teze da je ponekad korisnije i efikasnije pružiti ruku nego na obali čekati dok netko ispliva.
Zaboravlja se, možda i nenamjerno, kako je Slovačka baš zahvaljujući članstvu u Evropskoj uniji uspjela isplivati iz svojih tranzicijskih problema i turbulencija pod Mečiarom i postati, u ovom trenutku, jedna od članica s najbržom stopom ekonomskog razvitka i porasta standarda, pa i kad je riječ o normama civilnog društva.
Pukim slijeganjem ramena se komentiraju podsjećanja na razinu organiziranog kriminala i korupcije u Italiji, gotovo endemskog karaktera na jugu te zemlje, pa se čak tolerira što na sjeveru parlamentarne stranke to koriste kao pokriće za brutalne rasističke ne ispade nego konstante u politici, koje s pravom nisu bile tolerirane Haideru.
Sramni jučerašnji sukobi u Rosarnu, kalabreškoj općini kojoj je uprava smijenjena kao mafijaška (i gdje su je baš takvu demokratski izabrali), između “ugroženog pučanstva” i ilegalnih useljenika (kojima je dodijalo da ih država, neizdavanjem dozvola, ucjenjuje i izručuje na milost i nemilost mafijaškim eksploatatorima imigrantskog rada na crno) nikome neće poslužiti kao povod da se propita zaslužuje li Italija opstati u Uniji kojoj je osnivačica.
Jednakiji u Uniji
Ili Francuska, ne samo zbog situacije s maltretmanom Arapa useljenih u banlieue od kojih tako uzgaja teroriste, nego i zbog lakoće kojom je odbacila Evropski Ustav koji je sama gotovo oktroirala.
U normalnoj situaciji bi u sljedeću fazu Unije ušli oni koji su Ustav prihvatili, a ne bi manjina, ukopištena zbog internih problema, ucjenjivala i minirala većinu (što se ponovilo i s Lisabonskim sporazumom). Ili bi iz Unije uljudno bila ispraćena Velika Britanija, koja desetljećima minira integraciju, što zbog svojih interesa s Commonwealthom, što kao agent sa specijalnim vezama u Washingtonu.
I u Uniji su neki jednakiji, pa bi krupne barabe vježbale strogost na sitnijima - ili bi “milošću” spram Bugara iskupili novu fazu svoje nekažnjivosti.
