Situacija koju ću vam opisati dogodila se prošle nedjelje, točno na izborni dan, u strogom centru Splita, ispred katedrale. Sjedio sam na kavi, bistrio političku katastrofu koja se nad mojim gradom neumitno nadvija i pokušavao nadglasati katedralna zvona koja su grmjela označavajući misu. Dok sam se tako nadvikivao s grmljavinom sveca patrona, antički se trg najednom napunio djevojkama.
Nisi ih mogao ne uočiti. Bile su lijepe, neobično mlade i neobično napadno odjevene. Da se ne bismo izmotavali - eto - sve su izgledale kao s TV Pink: minice, upadljivi nakit, dekoltei, šljašteći materijali i potpetice za kakve vam je potreban četverotjedni tečaj hodanja. Sve su skupa izgledale kao voditeljice novogodišnjeg programa s južnobalkanskih televizija, a da sam ih kojim slučajem vidio koji mjesec ranije, mislio bih da je to polusatnu pauzu dobila grupa moldavskih hostesa s Boat Showa. Spazio sam tada u gužvi znanicu iz djetinjstva. “Dobro, što se ovo događa?”, pitam. “O, pa kako ne znaš? Pa, krizma.”
Gospa od Kauflanda
Tako je revijom dekoltea i butina dalmatinska ženska mladež proslavila obred potvrde, sakrament koji posljednjih godina i sami svećenici sarkastično zovu “obred svečanog izlaska iz crkve”. Tjednima prije toga, dalmatinske su župe i škole jedna za drugom slavila prve pričesti, a ozračje i pričesti i krizmi bilo je jednako. Dekolte i bengalke, predobro odjeveni stričevi koji se privijaju od alkohola, masovne terevenke i restorani tako puni da ne možeš nedjeljom naći stola ni ako si predsjednik. Mjesec svibanj postao je kod nas Arvata konačno i definitivno mjesec katoličkog konzumizma, doba kad oni koji žive od “vanpansionske potrošnje” mogu Bogu zahvaliti što postoji državna religija. Da nije etatističkog katolicizma, ne bi toliko janjaca palo, niti bi se prodalo Blahnik cipelica, naušnica i konzola za Playstation. Naši zemljaci su (uz svesrdnu pomoć Crkve same) transcendenciju sveli na svoju mjeru: red katolicizma, red Farme, red šopinga u Jokeru. U hrvatskoj montaži atrakcija, religija je negdje u sendviču između cipela i Big Brothera. Jedina naša svetica - znamo - ipak je Gospa od Kauflanda.
Samo koji tjedan prije toga, pričestio mi se klinac. Čitateljima Jutarnjeg već je dobrano poznato da sam ja antihrvatski belzebub, no kako sam pomalo katolički odgojen, ispod Put svijetu u kojem je Kerum moguć nije utro on sam nego farme i big braderi, red karpeti, erteelovi i nove deset slojeva jugo-masonsko-autonomaške skrame kršćanski obredi još me uvijek mogu razgaliti. Sjedio sam tako u crkvi, gledao bijele oprave i liturgijski teatar - a nema takvog teatra kao što je katolicizam - i odjednom mi je bilo nekako milo u srcu. Gledao sam majušna bića ututkana u bijeli saten kako trepere od uzbuđenja i sjetio se sebe sama, četrdeset godina prije, kad sam otprilike u njihovoj dobi sam prolazio obred ideološke inicijacije. Bilo je to 1973., primao sam se kao i svi prvašići u pionire, a ritual je bio drukčiji po bojama, po pjesmama i stjegovima, no u svojoj biti plagijat katoličkog. Pred četrdeset godina, vjerni su se mali pioniri kleli na vjernost radničkoj klasi i socijalizmu. Četrdeset godina poslije, svi su s reda glasovali za Keruma i Kerume. Koje će obećanje pogaziti ove prvopričesničke pahuljice koje prilaze oltaru i svečanu dobivaju hostiju? Kako će i na koji način oni izdati ono u što se zaklinju? Na neki hoće, ali ne mogu naslutiti koji.
Koji dan nakon te nedjelje potpetica, čitam novine. Sjevernoeuropski mediji obrušili su se na životni stil i narav talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Ozbiljni, mrki listovi s protestantskog sjevera zgražavaju se nad životom negdašnjeg medijskog mogula, ne mogu shvatiti kako je to moguće da ga bira zemlja firentinske renesanse, opere, visoke kulture i kruta katolicizma. Zemlja u kojoj je takoreći prekjučer razvod bio zabranjen ustavom, glasuje za starog spadala namašćene kose koji organizira partije s maloljetnicama uz bazen, sedamnaestogodišnjakinje drži u krilu, intenzivno se “druži” s maloljetnicama te ljepojke nagrađuje javnim službama, uključujući stolicu parlamenta u Strasbourgu. Prekojadranski nam susjedi, sve pričešćeni i krizmani, glasuju za šjor Silvija opet i opet, i ne mogu se načuditi kako tim sjevernjačkim puritancima smeta što se stari - eto - malo koji put zabavi. Čitao sam taj članak baš koji dan nakon splitske revije dekoltea u katedrali i nisam se mogao otresti dojmu koliko su ta dva prekojadranska, patološka društva zapravo slično. Iste te nedjelje, naime, i moj je zavičaj birao svog “berluskonija”, i to ne unatoč, nego upravo zato jer im je prodao razmetljivi sjaj, ružni Maybach, još ružniji brod, debelo zlatno prstenje, bijeli prah i ženska bedra. I - da - nisu te nedjelje curice na Peristilu sličile samo na voditeljice s TV Pink. Nalikovale su u istoj mjeri i na hostese berluskonijanske televizije, glupače s velikim trepavicama koje glume fikus na pastelnom grandioznom stejdžu u popodnevnoj zabavnoj emisiji.
Berlusconija i Keruma mnogi uspoređuju, uvelike s pravom. No, postoji između njih dvojice jedna velika razlika: Silvio Berlusconi sam je stvorio medijske pretpostavke za svoje vlastito političko postojanje. Prije nego što je postao političar, Berlusconi je dvadeset godina bio televizijski magnat i kao takav sačinio medijsko carstvo koje je pripremilo put općoj profanaciji. Nakon dvadeset godina izloženosti berluskonijevskoj televiziji, Talijani nisu samo postali nacija koja više ne piše važne knjige i ne snima važne filmove. Oni su postali nacija koja za nekog kao Berlusconi može glasovati. Popio im je mozak na uncu, dan po dan, radioaktivno ih je ozračio šundom koji je emitirao iz katoda. Nakon dvadeset godina, bili su tako infetani da su čak za njega mogli i glasati.
Tu infrastrukturu Kerum nije imao. Za njega su taj posao odradili drugi. Odradila ga je Slobodna Dalmacija koja ga je iz dana u dan prikazivala kako džogira, reže vrpce, pleše, pjeva, glupira se i razmeće: iz ove perspektive, sasvim jasno vidim kako su mu moji kolege utrli put i kako će mnogi za četiri godine zbog toga svijetom hodati sa škartocom na glavi. No, ne razmišljajmo samo lokalno.
Tolerancija prema egoizmu
Put svijetu u kojem je Kerum moguć utrle su sve farme i big braderi, red karpeti, ertelovi i nove, Hloverke i Svilani, sav taj slap elektronskog, audiovizualnog džanka koji je demokraciju pretvorio u kokošinjac, ženske noge u temu te poravnao pošteno i nepošteno, debilno i pametno u istu smrskanu, samljevenu kašu. Berlusconi je sam stvorio svoj svijet - u nas, stvorili su ga medijski cinici.
Ali, nisu samo oni na podužoj listi suučesnika. Jer sasvim uz njih na optuženičkoj stolici historijske krivnje nalazi se Katolička crkva. I to se jasno vidjelo tog izbornog prijepodneva, kad su iz crkve pohrlile šinjorine nakinđurene kao da su sad sišle s tajkunova Sunseekera.
Ima puno simbolike u Kerumovom prvom potezu: najavio je, vele, da će zvati biskupa da mu poškropi i blagoslovi ured. Prirodno je da na dan pobjede zove svog saveznika, ustanovu koja se sve ove tjedne bavila Bleiburgom i ‘45., vjeronaukom u školi i vlastitim zemljišnim interesima, a ispred nje kuljao je stup prostaštva, neskromnosti i egoizma o kojem nisu imali potrebu reći niti jedne jedine riječi. Da razmetanje, prostaštvo i egoizam smetaju hrvatskom katoličanstvu, davno bi ga oni izgnali iz svog vlastitog dvora. A pošto im ne smeta, dobili su političara kakav im paše: feudalca koji će ih zasipati novcem za kromirana i mesingana zdanja. Njima dobro, njemu dobro: negdje i te krizmanice cipele moraju kupiti.
