Danas Isus nekome prijeti, neke u crkvenoj zajednici proglašuje ne samo suvišnima nego i štetnima, čak nepopravljivima. Kaže učenicima: “Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?
Nije više nizašto, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze” (Mt 5,12). Moguće je, dakle, da se neki u crkvenoj zajednici tako pokvare da budu kao bljutava sol, da ljudi u njima i po njima ne mogu prepoznati kakav je Bog.
Neugodna je pomisao da se tako nešto zaista i događa, da ljudi sebičnim kršćanima kažu: “Ako ste vi takvi, kakav vam je Bog?” Tko ne nastoji biti Bogu nalik, bolje da o Bogu i ne govori. Bezbožnici su mnogo manje opasni od onih koji se predstavljaju kao vjernici a umjesto Boga štuju bogatstvo.
Zna se da je Isus uvijek bio i ostao spreman grešnicima opraštati, da su i veliki sveci često bili veliki pokajnici.
Odgovor nalazimo u istom ulomku Matejeva evanđelja - u prikazu blaženstava (Mt 5,3-10). Prvo svojstvo po kojemu je čovjek sličan Bogu je sloboda od bogatstva. “Blago siromašnima - duhom” - ističe Isus kao prvo blaženstvo.
Bogu je sličan onaj kojemu bogatstvo nije bog. Duhom je siromašan - upravo duhom slobodan - onaj koji se ne može bogatstvom zavesti. “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”, ističe Isus (Mt 6,24).
Iz ovoga bi trebalo biti jasno da vjernik koji o Bogu govori mora posebno paziti da ljudi ne pomisle kako se on sam time želi obogatiti! Dragovoljno siromaštvo prva je krepost onoga koji Krista navješta.
Čim ljudi prepoznaju da je nekome bogatstvo od Boga važnije - taj više ne može biti “sol zemlji” - kao svjedok vjere on je uzaludan.
Mogao bi se “osoliti” jedino tako da zaista zaželi biti siromašan, što je za mnoge takve jedva moguće.
