Publicitet je vjerojatno ključna riječ za razumijevanje odlaska hrvatske nogometne reprezentacije zagrebačkom nadbiskupu. Ako vjernik odlazi svećeniku, po duhovno vodstvo ili duhovnu utjehu, to je obično nešto između vjernika, svećenika te, eventualno, dragog Boga - i ne ide u novine. Ne ide u novine čak ni kad se kapitalist pričešćuje, iako bi to moglo biti zanimljivo: znači da ga je svećenik odriješio, a ne bi smio odriješiti onoga tko je utajio porez ili opljačkao bližnjega dok štetu nije nadoknadio. Publicitet ne treba dragom Bogu (a ako mu zatreba, ima On goruće grmove i ina čuda). Kome onda treba? Što mislite: kardinalu elektoru ili treneru selektoru?

Ne znamo baš za slučajeve da su klubovi ili reprezentacije pohodili lokalne biskupe ili muftije. Ne velimo da toga nije bilo, ali nije se publiciralo naveliko.

Druga priča su pape: u njih zaista dolaze s kôca i konopca, i Castro i Glavaš, a ne samo Maradona, Roma i Hajduk.

Božja pomoć treba svakome, smatraju vjernici, ali ponajviše grešnicima, pa onima u teškoj nevolji. Njima treba duhovno vodstvo, ili barem duhovna utjeha.

Zaista, ako nije publicitet posrijedi, što je onda? Uvjerenost da ovoj reprezentaciji samo Bog može pomoći?