Ovih ljetnih dana, dok se Europsko prvenstvo u nogometu bude privodilo kraju, a svijet bude slavio nove pobjednike, u Istanbulu će se, od 10. do 20. srpnja, održati 40. zasjedanje UNESCO-vog Komiteta za svjetsko kulturno naslijeđe, gdje će, pod predsjedanjem turske veleposlanice Lale Ülker, biti izabrani projekti koji će se ubuduće naći na kulturnoj savjesti čovječanstva kao njegova nesumnjiva i zaštićena vrijednost. Među dvadeset devet prijedloga nalazi se devet prirodnih, četiri mješovite prirodno-kulturne i šesnaest kulturnih cjelina. Kandidati su iz cijeloga svijeta: od Kanade, Španjolske, Švicarske, Francuske do Iraka, Turkmenistana i Tajlanda. Krajolici i gradovi drevne Mezopotamije, opustošeni i ranjeni u nekoliko postmodernih ratova, cjelokupno djelo Charles-Édouarda Jeanneret-Grisa, zvanog Le Corbusier, oca moderne arhitekture, čiji su radovi razasuti po - abecednim redom - Argentini, Belgiji, Francuskoj, Indiji, Japanu, Njemačkoj i Švicarskoj, pa zatim cjelina projekta Pampulha, koji je 1940. u Belo Horizonteu, za gradonačelnika Juscelina Kubitscheka, projektirao Oscar Niemeyer, drugi velikan moderne arhitekture... I kako ide od projekta do projekta, čitatelju se pred očima nižu sve sama svjetska čuda pred kojima je sitno i neznatno sve ono što vidimo oko sebe, kao prizore i slike svoga lokalnog svijeta i užeg zavičaja. I pomišlja da nam je, možda, i bolje da se držimo nogometa, te igre za sirotinjske oči, i da sebe uvjeravamo kako su nam Vatreni - kao što smo pročitali na naslovnici jednoga sportskog lista - plasmanom u osminu finala pokazali kako se "brane nacionalni interesi", jer nas u ovoj priči, mnogo ozbiljnijoj i većoj, ionako nema, niti nas može biti, i to ne zato što u nas ne bi bilo lijepih ruševina za pokazati, niti prelakiranih trogira i dubrovnika sve s ubavim sitničarnicama, turističkim apartmanima i kockarnicama, nego zato što su u našim totalitarnim i bogobojaznim dušama sve same udžerice, čatrlje i ćumezi bez kanalizacije i ventilacije, nedostojni interesa ozbiljnoga svijeta. Nego budimo ponosni na svoju osminu finala, na to da će naši nacionalni velikani nakon ovog Eura moći svoje usluge da prodaju za još veće novce i da će opet, čim to zatreba, stati kao jedan u nacionalnu vrstu i na radost naše sirotinje pobjeđivati jače i veće od sebe u igri koju igraju i oni koji osim nje nemaju ništa drugo. Tako čitatelj pomišlja, ali onda mu se pred očima nađu neka poznata imena i riječi...
Među dvadeset devet projekata predloženih Unescu našao se zadarski Forum, ali je nakon posjeta i obilaska komisije prijedlog odbačen, s obrazloženjem da su tokom vremena nastupila prevelika razaranja, da se Forum izmijenio i nadogradio na takav način da je, sa stanovišta ideje o svjetskom kulturnom dobru, izgubljena njegova izvorna vrijednost. Nakon takvog mišljenja Unescove komisije, zadarski prijedlog je povučen. To, naravno, ne znači da je Forum izgubljen za sva vremena, da je sa stanovišta Unesca bezvrijedan, da su se "svjetski moćnici" narugali našoj sirotinji, da je fragment naše antičke povijesti poražen u osmini finala. Na budućnost, možda, nemamo utjecaja, možda ćemo u budućnosti sasvim propasti i nestati, ali se na prošlosti koješta da učiniti. Samo ne tako da je se izmijeni i prilagodi potrebama trenutka, nego tako da je se oslobodi elemenata sadašnjosti. Sadašnjost krivotvori prošlost, ako ste me dobro razumjeli. Što je u tom smislu sadašnjost? Plastični prozori unutar dubrovačkih zidina. I agresivne budale koje iza tih prozora stražare.
Ali tu je, na predloženoj listi, i drugi projekat s našim imenima i riječima, ovom prilikom mnogo važniji i izgledniji. U kooperaciji četiriju zemalja, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, cjelina stećaka predložena je da se označi i zaštiti kao svjetska kulturna baština. Naravno, sad bi poneko vatreno srce gnjevno zagrmilo kako je tu riječ o još jednoj potajnoj obnovi Jugoslavije, kako se tu izdaju upravo oni nacionalni interesi, koje su naši nogometaši tako neustrašivo branili i obranili u Francuskoj, ali prije nego što se to dogodi, prije nego što nas nadglasaju domoljubna grla, vrijedi napomenuti kako Unesco insistira na cjelinama i cjelovitim projektima, fortifikacijama, prirodnim rezervatima, gradskim cjelinama, povijesno-kulturnim zajednicama, jer se smatra da je samo u cjelovitosti nekog fenomena moguće sagledati njegov stvarni značaj. A stećci su, da prostite, kao i oni koji su te stećke podizali i ispod njih mrtvi lijegali, raspoređeni na dijelovima teritorija sve četiri spomenute države. U srednjem vijeku se, eto, nije znalo kakve će biti avnojevske granice, ni odakle dokle će se pružati čiji suverenitet, pa su se mramorovi dizali kako je kome trebalo i kako se gdje umiralo. Osim toga, pripovijest o stećcima svjedoči o jednoj uistinu duboko subverzivnoj, antinogometnoj i nacionalnim interesima protivnoj činjenici: kultura se gotovo redovito i posvuda prostire preko državnih granica, te su i prostori pojedinih ako hoćete i nacionalnih kultura znatno širi od državnih prostora. Drukčije je samo na vrlo udaljenim oceanskim otočjima i u primitivnim mikrozajednicama, koje se, kao takve, malene i primitivne, također mogu naći pod zaštitom Unesca, ali opet samo u svojoj cjelovitosti.
Prema grubim procjenama, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 60.000 stećaka. U Hrvatskoj ih je 4400, u Srbiji 4100, u Crnoj Gori 3500. Neke od najfascinantnijih i najpoznatijih nekropola nalaze se u južnoj Hercegovini, u Radimlji kod Stoca, Boljunima, Daorsonu... Naravno, nije sve u brojnosti. Jedan od znamenitijh stećaka, i jedan od najljepših kojeg su vidjele ove oči, nalazi se u Brotnicama u Konavoskim brdima, na groblju crkve Svetog Tome, a replika mu je ispred samostana u Pridvorju, tako da je može vidjeti i onaj kojem se u brda ne ide.
Povijest koja stoji iza stećaka većim je dijelom zatajena, a onda i tajanstvena onima koji među tim spomenicima žive. Naša, inače krajnje nepouzdana i krivotvorena povijesna sjećanja, jedva sežu do osamnaestog-devetnaestog stoljeća. Sve što se dogodilo prije toga ugrađeno je u nacionalne i nacionalističke mitove. Naš srednji vijek više je u žanru zbirki mitova i legendi i nacionalnih sanovnika, nego što pripada udžbenicima povijesti. Ako se iz tog doba ponešto i otkrije, mi to potisnemo jer nam ne odgovara. Srednji vijek gluh je i nijem za pitanja koja nas najviše zanimaju: što je u tom vijeku hrvatsko, a što antihrvatsko? Ili što je bošnjačko, srpsko... U tom pogledu stećci su vrlo karakterističan srednjovjekovni artefakt.
Naši su hramovi spaljeni, s njima su izgorjela i rijetka svjedočanstva naše pismenosti, sve s osobnim iskaznicama i povijestima jednoga prošlog svijeta. Nešto malo su palili i rušili okupatori, a većinu toga smo spalili i uništili sami. Svaka naša crkva i džamija pod sobom ima neku stariju džamiju i crkvu, koja pod sobom ima još stariju crkvu i džamiju, a u dnu je, ispod svega, temelj antičkog hrama. Mislite da je tako što smo poštovali svetost mjesta, a samo smo mijenjali vjeroispovjedne šifre i kodove? Ne bi se baš reklo. Prije će biti da smo gradeći hram preko hrama željeli zatrti identitet svoj poraženih i poniženih prethodnika ili susjeda. Njihove papire nismo arhivirali. Njihova znanja nisu nas zanimala. Kao što ni mi nismo zanimali njih. Zato smo tako uspješni u nogometu. Heroji osmine finala.
Kako je onda moguće da su stećci, ta nijema kamena čuda naše duboke historijske podsvijesti, u toliko velikom broju preživjeli sve do danas? Razlog je opet prost i leži u našoj tradicionalnoj praznovjerici. Plašili smo se mrtvih. Naša junačka plemena nikad se nisu plašila živih, niti su se plašila dragoga Boga, pa su pustošila, ubijala i rušila hramove i molitvenike, ali ih je strah od mrtvih od ranoga srednjeg vijeka pa sve do danas odvraćao od skrnavljenja grobova i diranja u nadgrobnike. Samo to je, i ništa drugo, objašnjenje kako je sedamdesetak tisuća stećaka preživjelo sve do danas, umjesto da ti kamenovi budu prepilani, rascijepljeni, ugrađeni u temelje i u zidove naših kuća, kao što se radilo s crkvenim ili džamijskim kamenom nakon što bi nestalo vjernika pojedine vjere.
Stećke je nemoguće nacionalizirati. U njih nije upisana hrvatska, a ni srpska ili crnogorska povijest ili prapovijest. Naravno, u njih nije upisana ni prapovijest današnjih Bošnjaka. Oni pripadaju ili svima ili nikome. Pod njima su sahranjeni kršćanski heretici, ali ne samo oni nego i pravoslavni i katolici. Ali, opet, svaki pokušaj takve partikularizacije i podjele stećaka i povijesti koju oni predstavljaju pogrešan je i proizvodi laž. Stećci su kulturna baština svijeta. Našega svijeta. A ako u Istanbulu postanu i svjetska kulturna baština, bit će to velika stvar za sve čije sjećanje nije stalo u osmini finala.
I još o jednom darovitom nogometašu amateru, usput i medijevalistu u ostavci te, igrom sretnog slučaja, hrvatskom veleposlaniku u Parizu. Ivi Goldsteinu pripadaju ozbiljne zasluge za prihvaćanje kandidature projekta stećci. Lijepo bi bilo da naše kameno sjećanje bude prihvaćeno u Istanbulu kao sjećanje svijeta.