Treba imati strašnu maštu da bi se objasnili neki potezi HDZ-ova prvog čovjeka i predsjednika Vlade u permanentnom sastavljanju, Andreja Plenkovića. (Postoje vlade, pa manjinske vlade, onda vlade u sjeni, zatim vlade u ostavci, tehničke vlade i, odnedavno, a to je Plenkovićev izum, vlade u sastavljanju.)
Na primjer, teško se dovinuti, čak i s najvećom sviješću i obzirom prema situaciji s Agrokorom, zašto se predsjednik HDZ-a nije odvažio na prijevremene izbore u jedinom trenutku u kojemu je, demokratskim izborima, mogao napraviti više i za sebe i za svoju stranku (HDZ bi osvojio možda i 15 posto više glasova od SDP-a, a Most i HNS bili bi izborima marginalizirani). Takav će se momentum teško još jednom ponoviti, a ova će se premijerova strategija sigurno kasnije izučavati na politološkim studijima pod mogućim naslovom: kako se i zašto formirala Vlada nacionalnog užasa.
Jednako je neobjašnjivo - naime još nikome nije pošlo za rukom to protumačiti - kako je točno Plenković došao, i što je sve tome prethodilo, baš do Drage Prgometa kao HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ili zašto je tako čvrsto stajao iza ministra znanosti Pave Barišića kad je bilo otpočetka jasno da mu svaki sljedeći dan inzistiranja na Barišiću direktno potkopava njegov najveći osobni politički plan: da postane transstranački, širokoprihvaćeni, svepokrivajući premijer, čovjek koji obuhvaća najširi mogući prostor slijeva nadesno, dokle god se može rukama rastegnuti. Ili kako to da je izbacio Most iz Vlade očito prije nego što je imao išta riješeno oko nove većine. Ili, uostalom, zbog čega je na početku uopće išao s Mostom kad je po istom ključu kao danas i onda mogao s HNS-om, samo što bi to tada izgledalo manje neobično nego u ovoj zakasnjeloj varijanti.
Ili zašto je javno dozivao HSS u trenutku kad je već bilo jasno da su se oni sve dogovorili sa SDP-om. Ili otkud mu ideja da uoči prošlog Božića otvara priču s Inom i MOL-om ako nije bilo pravog plana kako tu temu dalje držati na površini, a ne pustiti je da se ugasi. Teško je vjerovati da inače racionalan političar vodi iracionalnu politiku, tako da će prije biti kako je na sve ove prilično nelogične poteze Plenković bio potaknut ne prvenstveno vlastitim procjenama ili intuicijom, nego različitim utjecajima koje nije uspio procesuirati pa nadvladati, nego ih je odlučio usisati i međusobno pomiriti.
No to je vrlo riskantan posao, s mikroizgledima da ikad završi u Plenkovićevu korist. HDZ-ov premijer, malo-pomalo, prometnuo se u dosad nezapamćenog dobrotvora, čovjeka koji je za druge došao učiniti mnogo više nego za sebe, ali tako da se to ipak ne može nazvati političkim altruizmom, nego čak pomalo političkim autizmom.
Milanu Bandiću, recimo, prema unaprijed predvidivom scenariju i točno opisivanim očekivanjima, pomogao je da dobije još jedne izbore u Zagrebu. Rehabilitirao je Vladimira Šeksa i kompletnu Šeksovu mrežu. Unutarstranačkoj i poredstranačkoj desnici otvorio je prostor blizu desnog centra, pitanje je hoće li oni biti dovoljno pametni i to iskoristiti (ako je suditi prema izjavama velike mame konzervativnog pokreta Željke Markić, koja kaže da se upravo traži lider desnog centra, čini se da su tog prostora svjesni). Goranu Mariću našao je posao, i to tako da je već formiranu Vladu morao reformirati u prvim minutama. Zdravka Marića spasio je uz najskuplju cijenu. Uskrsnuo je Čačića, udahnuo novi život Prgometu i Kujundžiću, rehabilitirao Milijana Brkića, ali tu se nije zaustavio. Spasio je još svu silu brodolomaca s margine: od Ferenčaka i Vrdoljaka do Štromara i Hrelje. Udovoljio je Sveučilištu, Akademiji, vjerojatno spasio i Bernardića koji više nema konkurenciju u oporbi, sačuvao je plaće za barem 50 ljudi u Saboru koji više nikad ne bi imali priliku biti izabrani, do groba mu trebaju biti zahvalni.
Koliko je dobrih djela hrvatski premijer napravio u samo pola godine upravljanja državom. A opet nije baš da mu se kliče od zahvalnosti i priznanja. Što je to Plenković pogriješio u prošlom životu da se u ovome mora natovariti tolikim teretom, i to teretom drugih?
Dakle, ni uz sva ta dobročinstva, ili možda baš zbog njih, Plenković još ne funkcionira kao lider, nego više kao gromobran, koji očito svjesno preuzima udare za sve ove spašene iz prethodnog odlomka, s ciljem održavanja mnogih zatečenih stanja. Tako bi se moglo i nastaviti u uvjetima ovako teško sastavljene većine. Unatoč velikom javnom trudu, potenciranju elokvencije i samopouzdanja, otvorenosti u javnim nastupima, sklonosti modernijim političkim temama, premijer i dalje izgleda prije svega kao ozbiljan i uporan moderator, ne mnogo više od toga. S tim pristupom možda se i može graditi priča o virtualnoj stabilnosti države i tu i tamo neka veća poslovna prilika.
No taj stav mogao bi, također, dodatno razgraditi politički sustav, cementirati ono što je loše u postojećim strankama, zaustaviti pročišćenje političke scene u skladu s voljom građana na lokalnim izborima i ohrabriti ekstreme. Na takav se razvoj događaja Plenkoviću neće moći gledati kao na dobročinstvo.