Premda izvorno nije bio tako zamišljen, scenarij OBA SU PALA, realiziran u samo tri mjeseca, dubinski relaksira i mijenja hrvatsku političku scenu. Odlazak prvo Tomislava Karamarka, a sada i Zorana Milanovića ima terapeutski učinak.
Hrvatska danas djeluje potpuno drugačije nego nakon lanjskih parlamentarnih izbora, kad su lideri najjačih stranaka zajedničkim snagama sijali bjesnilo u javnost. Prošlonedjeljni su izbori pokazali da je Hrvatska sita bukača, a željna nekih pristojnih ljudi. HDZ je osigurao snažniju potporu umjerenom Plenkoviću nego politički rabijatnom Karamarku. SDP-ovo biračko tijelo kaznilo je Milanovićevu uličarsku retoriku, vrijeđanje i desničarenje. Tako je isključena donedavno prilično realna mogućnost da Hrvatska krene putem Mađarske ili Poljske, država kojima vlada politička i društvena regresija. Pregrijane strasti i zov hajke, političke ili etničke, počinju se hladiti. Ohrabruje brzina kojom se mijenja generalna intonacija. Kojom se Hrvatska rekuperala od do jučer dominantnog govora mržnje i sukoba. Rezultati izbora, kako je netko već konstatirao, predstavljaju pravi trijumf pristojnosti.
U tom tonu - lako je predvidjeti - Andrej Plenković prilično će brzo formirati Vladu i ući u Banske dvore. Postizborne pregovore, baš kao i kampanju, vodi pametno i vješto. Zbog svoje umjerenosti prihvatljiv je širokoj publici, mnogo široj od HDZ-ova elektorata. Ne plaši i ne antagonizira lijevi dio javnosti. Njegov HDZ ne sije strah kao što je to radio Karamarkov. Budući premijer vrlo brzo bi se mogao naći u situaciji u kakvoj je nakon izbora 2011. bio Zoran Milanović, kada su mu potporu davali i oni koji za njega nisu glasali. Što znači da mu se otvara silan manevarski prostor. Neki već strahuju da bi osobno mogao postati nezdravo moćan. Kako će novostečenu snagu koristiti? Valjda ne kako bi tri godine spavao na lovorikama.
Model po kojem Plenković kani formirati parlamentarnu većinu djeluje racionalno i obećavajuće. Vladu bi trebali činiti HDZ i Most kao strateški partneri, uz podršku manjina, što se čini prilično dobrom kombinacijom. Bez obzira na to što Most mnogima diže tlak, njegova je uloga u toj kompoziciji dragocjena. Trebao bi kao i dosad funkcionirati kao faktor korekcije, a ne remećenja. Da nije bilo Mosta, Karamarko bi vrlo vjerojatno još brljavio po HDZ-u. Savez s manjincima Plenkoviću može koristiti za pacificiranje radikala u vlastitim redovima. Nesretna izjava Milorada Pupovca da manjine ne mogu podržati Vladu u kojoj bi bio i revizionist Hasanbegović dovodi šefa HDZ-a u neugodnu situaciju. Dosadašnjeg ministra kulture ionako nije vidio u svom kabinetu, ali potpuno je neprihvatljivo da mu se to uvjetuje. Takve se stvari rješavaju tihom diplomacijom, a ne javnim porukama. Plenković ne može pristati na stvaranje dojma da mu Pupovac kadrovira Vladu, pa će se taj gaf tijekom pregovora morati anulirati.
Buduću Vladu, čije se konture već crtaju, nikako ne treba smatrati privremenim provizorijem, kako je to bilo s prethodnom i kako se tvrdi iz opozicijskih redova, gdje se već oštre, potpuno nerealno, na nove izvanredne izbore, navodno u idućih nekoliko mjeseci. Plenkovićeva Vlada može izdržati cijeli mandat pa, ovisno o tome kako bude radila, i dulje od toga. Pogotovo jer je opozicija u nezavidnoj situaciji, u nekim segmentima u potpunom rasulu. SDP će biti zabavljen traženjem novog lidera te katastrofalnim stanjem u kojem Milanović ostavlja stranku. Izborni proces mogao bi u SDP-u izazvati nove sukobe i podjele. Osim toga, stranci prijeti dvovlašće: sve dok dosadašnji šef bude sjedio u Saboru, a on namjerava voditi SDP-ov klub zastupnika, novi predsjednik stranke neće moći preuzeti sve poluge vlasti, nego će vjerojatno trpjeti opstrukciju. Dvostruka linija zapovijedanja postaje vrlo realna pogotovo izabere li stranka nekoga tko uopće nije u Saboru, nego je možda u Bruxellesu. Fokusiran na vlastite unutarnje probleme, SDP će vrlo teško obavljati opozicijsku funkciju, što znači da vlast ostavlja bez ozbiljne parlamentarne kontrole.
Andrej Plenković svoju će političku vjerodostojnost testirati prije svega na svojim jastrebovima. Na HDZ-ovoj desničarskoj frakciji, Karamarkovim posijanim kukavičjim jajima, koji se sada napinju od važnosti zbog preferencijalnih glasova što su ih anti-antifašist Zlatko Hasanbegović, lustratorica Bruna Esih, kočijaški psovač Srba i Roma Stevo Culej ili proustaški Željko Glasnović osvojili na izborima. Podrška koju su dobili svakako je respektabilna, ali ne mora značiti da je HDZ-ovo biračko tijelo potpuno podesničarilo. Zaboravlja se da je najviše preferencijalnih glasova dobio umjereni i koncilijantni Plenković. Normalno je da HDZ ima i svoje ultraško krilo, ali nije normalno da se takvi imenuju u Vladu. Pogotovo ako se zbog nekih od njih Hrvatska već osramotila. Hasanbegovićeva prijetnja da će od Plenkovića tražiti javno objašnjenje odluči li da ga neće imenovati za ministra, bezobrazna je i nedopustiva. Kao da mu je ministarsko mjesto ćaćevina! Budući premijer sigurno neće dopustiti da mu Hasanbegović komponira kabinet, a HDZ-u očito predstoji još jako dug put kroz promjene kako bi postao zaista pristojna europska desna stranka.
Nova HDZ-ova vlada svoje će prave namjere pokazati i odnosom prema javnosti. Time hoće li se ponašati kao vlast svih građana Hrvatske. Bivšu je Karamarko pokušao projektirati kao izvođača političkih ideja HDZ-ova radikalskog krila. Plenković bi morao ponuditi program okrenut budućnosti, prihvatljiv najvećem broju građana. Premda će buduća vlada HDZ-a i Mosta pripadati desnom spektru, na suradnju bi morala pozvati sve ljude dobre volje. Opoziciji bi trebala ponuditi dogovor i dugoročan konsenzus oko paketa vitalnih reformi. Nikako da bi jahala na prošlosti. Ideološki rascjepi iz nekih prilično davnih vremena ne mogu se poništiti, njihov će eho i u budućnosti vrlo vjerojatno dijeliti naciju, ali pametna će ih politika maknuti iz fokusa.
Izuzetno je važno da buduća Vlada pokaže poštovanje čak i onima s kojima se ne slaže. Plenković je u tom pogledu već povukao određene poteze. Jedna od njegovih prvih poruka dalekometne važnosti bilo je skidanje Karamarkove i desničarske anateme sa SDP-a i kompletne ljevice da je nenarodna i nehrvatska. Taj izričito civiliziran i kulturan diskurs djeluje ljekovito, ali još nije dominirajući. U HDZ-ovim redovima tek se privikavaju na novu retoriku, pa je ton uglavnom isključen. Konkurencija se pak u tom pogledu posve raspojasala. Milanovićeva serija huliganizama nadahnula je, čini se, glas lijeve svjetine. Po društvenim mrežama SDP-ova rulja utakmicu za izbor novog šefa stranke pretvorila je u toksičan lavež, u dijareju najnižih uvreda. Nekorektnosti se događaju i na najvišim mjestima. Primjerice, dok Plenković vrlo suzdržano i gospodski komentira Milanovićev pad, predsjednica države našla je potrebnim da propalog šefa SDP-a politički nepametno i nimalo damski iscipelari. Usput je zločesto palucnula i prema bivšoj premijerki Jadranki Kosor, ali prosipanje žuči u tom slučaju vjerojatno je samo nastavak rivaliteta u svojedobnom Sanaderovu ženskom jatu.
Hrvatska je, čini se, ukoračila u jedno posve novo doba, ali daleko od toga da je sve riješeno i sigurno. Takvi su se prodori već događali, pa se nakon nekog vremena neslavno urušavali. Država je danas opet na nekoj vrsti početka, što je ipak mnogo bolje nego da ga nema.