Prije točno osam godina objavio sam u Globusu članak o velikoj aferi u Ministarstvu poduzetništva: “Na prvi pogled dr. Dragan Krasić je običan, srednjerangirani državni činovnik u administrativnom imperiju Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. No, kao načelnik Sektora za rudarstvo u Upravi za energetiku i rudarstvo, on uživa autonomiju. Ravnatelj Uprave za energetiku i rudarstvo, istina, po dužnosti potpisuje akte koje mu Krasić podnese, ali kako je nestručan za specijalizirano područje rudarstva, mora mu pokloniti povjerenje...”
Čime se, zapravo, bavi Sektor za rudarstvo u zemlji u kojoj nema nijednog rudnika? Regulira i administrira nevjerojatno lukrativnu djelatnost eksploatacije arhitektonskog kamena, boksita, sirove sadre i tupine, od koje se pravi cement. U zemlji ima oko 500 eksploatacijskih polja ‘mineralnih sirovina’, a u Dalmaciji su rasprostranjene velike količine dekorativnog kamena, koji je strahovito skup. Kubični metar arhitektonskog kamena i klase na iskopu košta 550 eura. Pritom eksploatacija nije osobito zahtjevna visoka tehnologija, dotjeraš bager, dijamantnu pilu i nekoliko šljakera, a državi plaćaš koncesijsku naknadu od dva posto, još umanjeno za eksploatacijske troškove! Proizvodnja košta najviše 100 eura po kubiku, što znači da u kamenolomu koji proizvodi samo tisuću kubika godišnje, ni kriv ni dužan, zaradiš tri-četiri milijuna kuna na godinu. Naš kamen silno je tražen, izvozi se u Italiju i Kinu, a izvozna pristojba je upravo smiješna - samo jedan posto! Trgovci i dileri nacrtaju se u kopu sa svojim šleperima, samo trebaš dizalicu da im utovari blokove. Zašto bi čovjek švercao drogu ako može otvoriti kamenolom? Ali, prvo moraš dobiti koncesiju...
Čim je još za prve hadezeovske vladavine 1997. došao u Odjel za rudarstvo, Krasić je s nekoliko problematičnih odluka prouzročio pritužbe s nižih razina državne uprave, ali su one brzo legle. Kao načelnik Sektora, on ima gotovo neograničenu vlast u oblasti rudarstva. Osim toga, znalo se da mu je državna revizorica Šima Krasić teta - pa ako joj i nije najmiliji nećak, to je izgledalo kao dosta ubitačna kombinacija kojoj se nije lako suprotstaviti ako si neki mali direktor ili predsjednik općine u provinciji gdje se rudna ležišta i nalaze. Da bi baš sve baze bile pokrivene, Krasićev kum, Andrija Mikulić, postao je, štoviše, glavni državni inspektor za rudarstvo! A zatim je postao poslovni partner Krasićeve žene Ozane, geologinje. S kapitalom od 18 tisuća kuna njih su dvoje 1998. popola osnovali firmu Adriakamen i od Krasićeva Sektora za rudarstvo 1999. zatražili otvaranje istražnog polja Plano, pet kilometara sjeveroistočno od Trogira. Riječ je o rimskom kamenolomu na brdu poviše mjesta gdje se kamen, na ležištu Seget, vadio od pamtivijeka - od njega su načinjeni Radovanov portal trogirske katedrale, zvonik splitske prvostolnice, mnoge palače u Veneciji i Carigradu, a Fischer von Erlach upotrijebio ga je za dogradnju bečkog carskog dvorca Hofburg.
Već krajem iste godine, 1999., Krasić izlazi ženi i kumu u susret pa im odobrava istraživanje površine od 22,88 hektara. Zatražili su iskop 970 kubika godišnje. Pošto su istražne radnje obavljene - ali samo na manjoj čestici od 3,95 hektara - utvrđeno je da tu već ima oko 400.000 kubika kamena. Deset puta previše po važećem Zakonu o rudarstvu, odnosno Pravilniku o eksploataciji rudnih sirovina, koji (u članku 11.) koncesiju limitira na 40.000 kubičnih metara na rok od najviše 40 godina. Dakle, pošto je Adriakamen tražio 970 kubika, puta 40 godina - smjeli su dobiti nešto manje od 40.000 kubičnih metara, a to znači maksimalno oko pola hektara tog bogatog kamenoloma. S tim da ni to ne bi bio loš biznis - kamen je prva liga pa bi donio zaradu od 20 milijuna eura. Hosana! Ali, valjani poduzetnici imali su veće ambicije.
Malo su pričekali jer se mijenjala Vlada. Na vlast je došla Račanova trećesiječanjska koalicija. Na čelo Uprave za energetiku i rudarstvo zasjela je ekipa Goranka Fižulića. Krasić je u kutu, nikome na putu, preživio. Njegov novi šef, ravnatelj Uprave za energetiku i rudarstvo, rutinski je 11. lipnja 2001. potpisao rješenje kojim se poduzeću Adriakamen odobrava eksploatacija na cijeloj površini od 22,88 hektara! Na tm prostoru ima (matematički) oko 2,5 milijuna tona kamena, u nominalnoj vrijednosti od oko milijardu i pol eura, umanjeno za troškove eksploatacije, koji ne prelaze 20 posto! No, to je tako samo na prvi pogled - ako se pregleda topografska karta koja je priložena elaboratu, vidi se da su istražne radnje provedene samo u dnu brda koje se strmo uzdiže pa je gore sloj plemenitog kamena puno deblji i iskop će biti visok sedamdeset do sto metara, kao u Segetu. Znači, naslage su još izdašnije. Uz sav oprez može se procijeniti da kamena tu ima za dvije - tri? - milijarde eura... Lijepa lova za gospođu, puno para za kuma, a ne treba nikakav tajni ortački ugovor s načelnikom Sektora za rudarstvo jer je njen udio bračna stečevina...”
Koncesija na kamenolom pet kilometara udaljen od centra Trogira, malog mjesta u kojem se sve zna, izazvala je ogovor, pa Mikulić i gospođa Krasić prodaju svoju firmu nekim ljudima za - 70 tisuća eura. Zatim je dopala u ruke veletrgovca Pave Drpića. To bi značilo da se on jeftino domogao milijardske koncesije ako su prodavači zaista tako naivni kao što se čini. Drpić je, inače, vlasnik više kamenoloma po Dalmaciji, ima interese u Bugarskoj i Makedoniji, a posredovao je prilikom prodaje vrlo cijenjenog bračkog kamena u Italiju. Ono što je Mamić za nogomet, to je Drpić bio za kamen.
Kad je članak izašao u Globusu, gdje je sve to bilo nadugo i naširoko elaborirano i ilustrirano fotografijom džipa Mercedes ML koji voze samozatajni supružnici, Sanaderova je Vlada smjesta smijenila Krasića i Mikulića. Zatim je pala, a premijer i ministar poduzetništva završili su u zatvoru. A što se dogodilo s protagonistima priče o “dragom kamenu”? Za vladavine Jadranke Kosor i Đure Popijača Krasić je odmah vraćen u Ministarstvo. Opet je dobio svoj stari posao načelnika Sektora rudarstva. Andrija Mikulić otišao je iz Državnog inspektorata (Sektor rudarstva), ali je došao u Ministarstvo da pomaže kumu, mužu svoje bivše partnerice, te postao član stručnog povjerenstva za dodjelu rudarskih koncesija! Nedavno je Slobodna Dalmacija objavila članak o njihovu starom slučaju iz 2009., koji nije nikakva afera jer nije utvrđeno protuzakonito djelovanje, nego je stvar zanimljiva i bizarna. Ta komisija uspjela je za samo jedan dan - istoga dana kad je molba zaprimljena - izdati dozvolu za nastavak rada nekoj tvrtki s Brača. Vlasnik tvrtke bio je - Pavo Drpić, a direktor - Mirko Bauk, otac Arsena Bauka, koji dvije godine kasnije postaje ministar državne uprave.
Mikulić je u međuvremenu počeo i postigao blistavu političku karijeru. još pod SDP-om postao je predsjednik Nadzornog odbora tvrtki HŽ Cargo i HŽ Infrastruktura te član Nadzornog odbora ZET-a i hotela Palace. Zatim je poslije lokalnih izbora 2013., kao predsjednik zagrebačkog HDZ-a, imenovan potpredsjednikom Gradske skupštine. Njegov drugi kum, Milijan Brkić Vaso, potpredsjednik stranke, sada ga, štoviše, zagovara kao kandidata za gradonačelnika na izborima 2017., iako je na prošlim lokalnim izborima stranka s Mikulićem na čelu dobila samo 14,7 posto glasova. Plenković mu je stoga nedavno, navodno, rekao da na nj ne računa te odbio njegov prijedlog da HDZ podrži Sandru Švaljek. Tu se očito u pozadini pravi neka kombinacija na koju ne pristaje predsjednik HDZ-a. Stranka je naložila Mikuliću da Bandića ruši prilikom izglasavanja promjene Statuta grada i donošenja proračuna. Kad se vidjelo da neće biti dosta ruku za statutarne promjene, digli su ih u zrak esdepeovci. Tu uvijek netko kapitulira, svi su svakome nešto dužni i nitko se ne želi zamjeriti ili se bilo čega prisjetiti - kadrovske rotacije imaju tu isti učinak kao i one na kojima se štampaju novine. I onda, ne treba se začuditi ako i u Gradskoj skupštini dođe do revolucije kao u Saboru pa Most i Pernar naposljetku svima pomrse račune...