Državni sekretar Michael Roth ima 46 godina, a u trećoj vladi Angele Merkel obavlja neke od najvažnijih vanjskopolitičkih zadaća. Socijalist koji je studirao političke nauke i književnost na Goetheovu institutu u Frankfurtu, prije tridesete pobijedio je na izborima za Bundestag. Zatim je napredovao kroz stranačku hijerarhiju i napokon postao “državni ministar za Europu”, sa širokim ovlastima i velikim dijapazonom dužnosti.
Domena su mu sigurnost, razoružanje, kontrola naoružanja, bilateralni odnosi sa savezničkim silama, te angažman na Magrebu. Poslije pariškog napada na “Charlie Hebdo”, s francuskim je kolegom vodio zajednički napor da se onemogući pretvaranje internetskih socijalnih mreža u sredstvo za promociju terorizma. Istupio je protiv mađarskog premijera Orbána predlažući ekonomske mjere koje će ga prinuditi da se vrati europskim demokratskim standardima. Roth sudjeluje u radu vlade kao član kabineta i po njegovu funkcionerskom profilu izgleda kao jedan od onih pouzdanih njemačkih birokrata koje opisuje John le Carré kao političke nadzornike obavještajne zajednice i aktivnosti povezanih s nacionalom sigurnošću. Michael Roth prisustvovat će konferenciji njemačkog Aspen instituta koja se održava početkom rujna u Berlinu, a ondje će ključna tema biti - radikalizacija Balkana, koja se očituje u produbljenju etničkih podjela u Bosni, diplomatskim sukobima Hrvatske i Srbije, te nepopularnosti racionalnog kompromisa u srpsko-albanskom dijalogu u Prištini ili kosovsko-crnogorskog razgraničenja, što je izazvalo prosvjede.
Problem je, nabraja se dalje, neprihvaćanje odluka Haaškog suda manifestirano erupcijama nezadovoljstva poslije svake osude (a Ratku Mladiću presuda će biti objavljena za dva mjeseca), te vruća retorika u povodu svake ratne obljetnice… Kad će prestati podrhtavati tlo od zemljotresa koji se dogodio prije dvadeset i pet godina? Što je potrebno učiniti da se područje napokon pacificira?
Institut Aspen nije neka dokona akademska ustanova, pa čak ni think-tank koji ekspertnim analizama hrani državnu administraciju. Nastao je još pedesetih godina kao zaklada čikaškog bogataša koji mu je isprva namijenio misiju da “slavi ljudski duh” i u svojoj vili na Stjenjaku okupljao inteligenciju, umjetnike i mislioce.
No, s vremenom je to postao golemi institut koji prije svega afirmira “leadership”, te adresira sva ključna svjetska pitanja, a kako su u nj ugrađeni fondovi najvećih fondacija, od Carnegiejeve i Rockefellerove do Fordove, sagrađen je i divovski kampus s konferencijskim centrom u Marylandu blizu Washingtona. Aspen Strategy Group djeluje pod egidom Instituta kao transnacionalni forum na najvišem nivou koji adresira “vanjskopolitičke i strateške izazove što stoje pred Sjedinjenim Američkim Državama”.
U doba hladnog rata Aspen se presadio u stari svijet, u Njemačku, gdje je prof. Shepard Stone privukao lidere poput Willyja Brandta da sudjeluju u programima na kojima su se kreirale politike ključne za onodobnu Europu. Sadašnji šesti, aktualni direktor europskog Aspena, Ruediger Lentz ima sjajnu transatlantsku biografiju, ali kako je imenovan tek 2013., još nije jasno što će biti njegov fokus i “ostavština”, što se može očitatu u natuknicima o djelovanju svakog prethodnog direktora…
U svakom slučaju, on suvereno vodi njemački ogranak Aspena.
Ne postoji važniji svjetski forum u kojemu se razmatraju pitanja bitna za Hrvatsku od njemačkog Aspena. A po agendi za naredni sastanak sasvim je očit njihov pristup - vidi se kako postavljaju problem i koje specifične odgovore traže da zasnuju nove politike prema našoj regiji.
Pritom, ta naša regija nije bivša Jugoslavija, pa ni Balkan, nego cijeli kompleks jugoistočne Europe, uključujući i Grčku i Mađarsku, te zemlje “prve linije” u odnosu na rusku penetraciju i islamsku radikalizaciju kojoj je izložen nezaštićen “trbuh Europe”.
Jedan bivši važan diplomat u Berlinu rekao mi je kako je u razgovorima s Nijemcima jako važno - slušati. Aspenovci nisu Nijemci, nego kentauri, bića stvorena u euroameričkom spoju atlantizma. Lentz je bivši novinar Spiegela, diplomatski korespondent i direktor njemačkog instituta u Washingtonu, član Atlantske inicijative i Atlantik-Brücke fondacije. No, ipak su dovoljno Nijemci da i za atlantiste vrijedi isto pravilo. Ključno je sagledati kako oni problem vide, a manje je važno što se nama čini, što mi mislimo o problemu i o tome je li njihova percepcija ispravna.
Izazove što stoje pred nama jer živimo u “velikobalkanskoj” regiji, ni srednjoj, ni istočnoj Europi, a ni na Levantu, nego u nekadašnjem rumelijskom beglerbegluku koji je istodobno sve to makar i djelomično, aspenovci jasno definiraju kao dva sloja problema na koji treba odgovoriti jedinstvenom političkom intervenicjom.
Prvi, važniji sloj su - endogeni problemi, a drugi, oni egzogeni (islamizam, “rusifikacija” Balkana). Što to znači u političkom smislu? Znači da se nijedna ovdašnja vlada neće moći izgovarati na importne probleme niti se nuditi kao uporište za zaustavljanje tih ugroza… Što je i logično, jer je svakome u Berlinu i Washingtonu posve jasno kako nijedna od ovih zemalja nije sposobna tu nešto samostalno učiniti.
Spobnost rezistencije na vanjske prijetnje (izbjeglice, islamizaciju, ruski pritisak…) bit će sekundarna u odnosu na zahtjev za cjelovitom društvenom reformom koji će postaviti atlantistička Europa, za nas važnija od briselskog kućnog savjeta koji, doduše, ima globalni utjecaj u ekonomskoj sferi.
To je jasno već iz mađarskog primjera. Iako Orbán uspješno zaustavlja izbjeglice, ali i Ruse, makar to zapadni mediji ne percipiraju, jer ne razumiju koreografiju njegova plesa s medvjedom koji ga pokušava proždrijeti, to ga neće poštedjeti od Rothovih sankcija. Demokracija über alles! Unutrašnje ustrojstvo i razvoj moderne države - na prvom mjestu. Prioritetni su problemi - potiskivanje nacionalizma koji se očuvao u matrici balkanskih nestabilnih društava, te dosezanje funkcionalne stabilnosti kompetitivne demokracije i poduzetničke, kapitalističke ekonomije.
Indikativno je da na agendi aspenovskih problema eurobalkanske regije nema ni jednog koji implicira Sloveniju. Slovenija je čisti Zapad.
Glavno mjerilo za sve ostale vlade u tom prostoru bit će njihova sposobnost da afirmiraju politike koje dokidaju nacionalističke i recidivističke ideje i pokazuju beskompromisnu odanost europskim vrijednostima, sad i ovdje, što znači punu kompatibilnost s europskim intencijama, autoritetom institucija Europske unije i prilagodbu zadanom ekonomskom okviru, bez varanja, muljanja, čuvanja “nama važnih državnih poduzeća”, od kojih nam ni jedno nije važno kao što nam je važno da se razvijemo, umjesto što stagniramo. Natuknice za hrvatsku vladu mogle bi se u pojednostavljenom obliku ovako precizirati: Angela Merkel nije bog, ali se zahtijeva ikonodulija, poštovanje njena lika i djela. Brodogradilišta ne mogu primati novac kroz skrivene kanale. Mirovinski sustav mora se stabilizirati. Ekonomiju valja postupno, ali u velikoj mjeri brzo privatizirati. Državnu upravu treba učiniti znatno jeftinijom. Za dom spremni? To uopće neće ići. U tom slučaju - auf Wiedersehen. Ako Hrvatska ne može stvoriti vladu koja će udovoljiti svim tim zahtjevima, ostaje u čistilištu dok toliko ne oslabi da sama dopuže pred vrata Europske unije.