Građane Zagreba posljednjih su dana zbunili crveni baloni vezani za rešetke kanalizacijskih odvoda, tramvajske stanice i stabla. Bila je to, otkrilo se uskoro, reklama za film “Ono”, ekranizaciju poznate knjige Stephena Kinga, stravičnu priču o grupi djece iz jednoga provincijskog američkog gradića koja tajanstveno nestaju. Nacereno ih klaunsko čudovište odvlači u podzemlje ostavljajući crveni balon na mjestu otmice.
Šaljivom koincidencijom ovaj film se prikazuje početkom rujna kad počinje i nastavna godina. Đaci se vraćaju u školske klupe nevoljko vukući noge, slomljenih srca ostavljaju za sobom divnih dva i po mjeseca ferija. Jedva su nešto poletniji prvašići, ali i njihov entuzijazam će se ugasiti kad im dođu prve obaveze, kad se pogrbe i između nedavno izraslih trajnih sjekutića zagrizu vršak jezika ispunjavajući velikim štampanim slovima čitave redove u pisankama, ili kad u radnoj bilježnici crvenom valja obojiti pet jabuka, a žutom tri banane, koncentrirano, pažljivo i lijepo, sve od crte do crte. Veliki je to posao, moj pobratime, za jednoga malog prvašića, a on jadan ni ne sluti šta ga još čeka na stazi obaveza kojom je upravo zakoračio, na kraj mu pameti nije da nakon ulaska u školu stvari samo postaju gore, kakva će još nezadovoljstva, tjeskobu, sumnju, tugu, bol, jad, zavist, gnjev i mržnju upoznati u desetljećima pred njim, u onome beskrajnom nizu nevolja što se zove ljudski život.
Elem, ovoga rujna ih je 40.115 upisanih, za više od dvije hiljade i sto manje nego lani. U samo jednoj godini Hrvatska je izgubila cijelih sedamdeset pretrpanih razreda prvašića, a gubi ih postojano, desetljećima. Zastrašujućih šezdeset hiljada đaka u nas je manje nego u 2007. I zbog toga je premijera filma “Ono” pogodila trenutak. Djeca nestaju iz naših škola jednako kao što nestaju i kod Stephena Kinga i mogli bismo, upravo kao u izmišljenom provincijskom gradiću u Maineu, za svako dijete koje je otišlo, za svaku praznu stolicu u učionici u Belišću, Sisku ili Delnicama, vezati po jedan crveni balon. Napokon i u američkom hororu i u hrvatskom školstvu imamo iste negativce - klaunove. Kingov se klaun zove Pennywise, dok je u nas riječ o cijelom nizu političkih klaunova, šeprtlja i neznalica koji pod milim bogom ništa valjano ne mogu napraviti.
Evo, recimo, godinama se u nas najavljuje reforma školstva. Radne skupine i povjerenstva pišu tisuće stranica novih programa koji će jednom, kako se čini, poslužiti samo Crnogorcima. Predsjednik Vlade Andrej Plenković otresao se prije nekoliko dana na novinare kako je za reformu odgovoran samo on i kako će on, bez ikoga drugoga, odlučiti kad će to biti. Poznajući premijerove navike, s priličnom pouzdanošću možemo zaključiti da je taj klaun odlučio čekati između tri i pet godina dok se problem sam ne riješiti. Plenković, koji pozorno prati sumorne depopulacijske tendencije, precizno je izračunao da već na jesen 2022. u Hrvatskoj više nijedno dijete neće upisati školu, pa je onda i reforma školstva totalno besmislena. Bolje je novac potrošiti na nešto korisnije i ljepše od udžbenika. Na primjer, službene automobile.
Napokon, kako bi Andrej Plenković mogao presuđivati o tisućama stranica školskih programa, kad o jednoj jedinoj rečenici od tri riječi i dvanaest slova mjesecima nije znao što bi mislio? Sve od proljeća on se kukavno izvlačio, vrdao i muljao, klaunski se glupirao zbog notornog pozdrava hrvatskih fašista iz Drugog svjetskog rata uklesanog na jednoj granitnoj ploči na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora, gdje su hrvatski fašisti napravili najveće zlo i sramotu u svih četrnaest stoljeća poznate povijesti našeg naroda. Ako Andrej Plenković nije imao pameti, hrabrosti i poštenja nekakvim musavim ustašama, na njihov stari hrvatski pozdrav “Za dom spremni”, odgovoriti kako pravila lijepog ponašanja propisuju, kratko i odsječno, još starijim hrvatskim pozdravom “Mrš u pičku materinu”, tko još ima vjere da Andrej Plenković zna što je najbolje za ikoga u Hrvatskoj općenito, a za hrvatske đake posebno?
Kad sam na televizijskim vijestima čuo da je u deset godina u Hrvatskoj nestalo šezdeset hiljada đaka, prvo sam pomislio kako je to smiješno. Dobro, majku mu, nismo ni mi bili štreberi, i mi smo u naše doba iz škole bježali u kafiće, umjesto da pišemo kontrolni iz matematike lunjali smo besciljno po robnim kućama ili gledali kung fu filmove na kinomatinejama, ali malo je ipak previše kad šezdeset tisuća frajera ne dođe na nastavu. Kako se redar samo sjeti svih imena kad ga profesor upita koga nema i gdje upišu svih šezdeset tisuća izostanaka?
Ali, sada sasvim ozbiljno, zašto bi itko upisivao hrvatsku školu? Ako klaunski premijer ne zna šta je “Za dom spremni”, nego za to mora okupiti komisiju sastavljenu od samoga cvijeta naše klaunske inteligencije, stručne, istinoljubive, stroge i nepotkupljive predstavnike Akademije, sveučilišta i znanstvenih instituta, a koji opet ni sami nisu sigurni, ni nakon nekoliko mjeseci vijećanja ne mogu složiti šta je “Za dom spremni”, koji je zaista smisao školovanja? Meni to, dopustit ćete, nema smisla. Jednostavno se ne isplati ispunjavati cijele redove pisanki velikim štampanim slovima i crvenom bojati jabuke, a žutom bojom banane, pažljivo i lijepo, od crte do crte. Kad vidite kako je ovdje unosno špilati maloumnost, kako se isplati biti glup, kako hrvatski blesani u svim područjima lijepo napreduju, nije zapravo problem da je ove godine dvije tisuće prvašića manje nego prošle godine. Problem je u onih četrdeset tisuća koji su se upisali.