Kad su partizani u travnju 1945. oslobađali taj kraj, Piran možda nisu ni opazili. Prošao im je negdje na rubu vidnog polja. Gazili su istarski krš cokulama i gusjenicama tenkova, vukli konje natovarene municijom, sanitete s ranjenicima i čađave špahere vojnih kuhinja, u kamionskim prikolicama mučno poskakivali na bijelim, prašnjavim cestama, znojni, zapuhani, prljavi, umorni, ušljivi, misleći samo o Trstu. Manja mjesta usput sva su im se izmiješala u kaosu eksplozija, urlanja, zapomaganja, boli, užasa, nesanice i muha na sivom, trulom ljudskom mesu. Da ste dvojicu boraca 2. dalmatinske proleterske brigade mnogo kasnije negdje u konobi počastili litrom domaćeg crnog vina u rinfuzi i nagovorili da vam kažu štogod o junačkim borbama za Piran, oni bi vam zacijelo ispripovjedili:
“Kako ne, sve mi je još prid očima, ka da je jučer bilo. Tamo je poginija oni mali iz Siverića, sićaš ga se, Bepo, oni ricasti, mižerjasti, s brkovima. Već smo skoro uzeli misto, kad je ustašama stiglo pojačanje iz Pakoštana.”
“Koji Pakoštani, di su Pakoštani, o čemu ti pričaš?” zaprepastio bi se Bepo.
“Pa čovik me pita za Pirovac.”
“Ma, ne Pirovac, nego Piran, tovare! Piran kod Maglaja!”
Gradić na sjeverozapadnom rubu Istre tako je beznačajan da ga se nitko od partizana posebno nije sjećao. Pogodite koliko ga puta navodi vojni povjesničar Uroš Kostić u iscrpnoj monografiji “Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945.”
Nijednom.
U gotovo šest stotina i pedeset stranica gustog teksta nema ni riječi o Piranu, a Savudrija, korito Dragonje i druga geografska imena oko kojih se Hrvati i Slovenci posljednjih četvrt stoljeća mahnito i nepopustljivo svađaju, jedva se sporadično spominju. Nije, naprosto, bilo vrijedno spominjanja. U to doba, prije šezdeset, sedamdeset godina, nismo jedni druge davali na sudove kao seljaci oko njiva i pojata. Bili smo velikodušni. Zemlje je bilo za svakoga. Uz tisuće i tisuće kvadratnih kilometara koje je u proljeće 1945. zauzela Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, da je general-lajtnant Petar Drapšin jednog dana radosno brzojavio u Vrhovni štab: “Dragi druže Tito, prijatna mi je dužnost izvestiti da naše snage drže ceo Piranski zaliv”, drug Tito bi ga vjerojatno smijenio s mjesta komandanta Četvrte armije kao neozbiljnoga.
Premda opet nemojte misliti da je to bio lagan posao. Da su gradovi u proljeće 1945. padali u naše ruke kao zrele kruške u travu. Mnogo je dobrih komunista i proletera poginulo oslobađajući Piran, Kopar, Umag, Poreč, Rovinj, Pulu, Žminj, Pazin i Labin, mnogo je fašističkih gadova valjalo najuriti, a bilo je, jasno, mnogo i zločina jer tko je ikad dobio zemlju bez zločina. Bezbrojni nedužni talijanski civili završili su u izbjegličkim logorima ili na dnu kraških jama da bi krasna zemlja Istra mila postala dom roda hrvatskog, iako ona to nikad, ali, pazite, baš nikad u povijesti nije bila. I Zoran Milanović je to nekidan dobro primijetio. Stoljećima je vlast u Istri govorila drugačije od nas. Mi smo Slaveni, i Hrvati i Slovenci, bili tek koloni Mlečana ili Austrijanaca, bijednici kojima su nekažnjeno otimali ljetinu i silovali kćeri, prije nego što nam je herojska Titova armija dala zemlju i dostojanstvo, učinila nas gospodarima, svojima, što se kaže, na svomu.
A vi se sad, ako ste u školi sjedili na ušima, zacijelo pitate koji je to Tito i je li on možda nešto u rodu onome maršalu Titu kojemu će nova zagrebačka gradska vlast uskoro uskratiti čast da se jedan trg zove njegovim imenom? Dakle, vjerovali ili ne, riječ je o istoj osobi. Dvije tisuće i osamsto kvadratnih kilometara istarskog poluotoka i još nešto sitno teritorija po Kvarneru, u Zadru i na otocima, Josip Broz Tito je prvi u historiji napravio hrvatskim, a ustaški klaunovi iz zagrebačke gradske skupštine drže ga izdajicom i zločincem.
Mnogo je puta u raznim prilikama isticano kako je neobično da se ustaše, koji su darežljivo pustili Jadran fašističkoj Italiji, doživljavaju većim Hrvatima od komunističkog vojskovođe, koji je Talijane sve do Trsta nagario, ali nikad zaista ta činjenica nije bila apsurdnija nego ovoga četvrtka, dok se gotovo istodobno u Den Haagu odlučivalo čije je more između Pirana i Savudrije, a u Zagrebu očekivalo glasanje o ukidanju Trg maršala Tita. Ne možete se ne zgranuti drskim nepoštenjem naših desničara, koji ponosno govore o hrvatskoj zemlji u Istri, nedaleko od Pirana, oko ušća Dragonje u Jadran, i pjene kako ih susjedi Slovenci žele prevariti i ukrasti im njihovo sveto tlo, a prešućuju kad je i kako sveto tlo zapravo postalo njihovo. Ustaški klaunovi prave se blesavi. Oni, kao, ne znaju, ne pada im na pamet otkud Hrvatima vrijedna nekretnina uz more? Nagađaju da je nije možda Zlatku Hasanbegoviću neki amidža ostavio?
Ne, ta zemlja je vojno i političko naslijeđe Josipa Broza. To je nama drug Tito ostavio. Odbacujemo li njega, skidamo li njegovo ime s imena trgova i ulica, ispravno bi se bilo odbaciti i njegovu ostavštinu. Jer, oprostite, kako vas nije sram svađati se za nešto što ne biste imali da nije bilo jednoga nakaznog, sadističkog ubojice? Ako je ovaj iz Kumrovca bio zločinac, nije red ustrajavati da je Piranski zaljev naš, upravo kao ni bilo koji drugi dio zemlje koji njemu imamo zahvaliti. Što bi u crkvi rekli, odričemo se Sotone, svih djela njegovih i sve slave njegove.
Trebali bi jednostavno lijepo pustiti i Piranski zaljev i Savudriju, Slovencima, Talijanima ili nekom trećem. Pa početi sve iznova. Žele li da Istra, Kvarner i Zadar budu hrvatski, neka ih naši desničari iz zagrebačke gradske skupštine sami osvoje. Rodoljubima to ne bi bilo teško. Milan Bandić našao bi zacijelo mnogo vrhunski obučenih dobrovoljaca koji bi se s njim ukrcali u desantni čamac. General Željko Glasnović možda bi kod Savudrije bio bolje junačke sreće nego prije dvadeset godina u Bosni. Zlatku Hasanbegoviću, koji je devedesetih nesretno propustio umrijeti za domovinu, neočekivano bi se pružila druga šansa. Da svi oni ostave svoje šehidske i mučeničke kosti u Piranskom zaljevu, meni bi, razumljivo, bilo teško, ali onda opet, jebi ga, život ide dalje.