Nema ozbiljnijeg statističkog istraživanja o seksualnim navikama Hrvatica i Hrvata treće životne dobi, a vjerojatno je tako i bolje. Bojim se da bi nas rezultati rastužili. Naše umirovljenice i naši umirovljenici ne predaju se često tjelesnim radostima, ali ne zbog toga, kako biste možda pomislili, što ne bi željeli, pa ni zbog toga što ne bi mogli, kraj brojnih čudesnih ljekarničkih pripravaka koji se reklamiraju u kasnijem programu, već su nevoljnici onemogućeni neugodnim obiteljskim okolnostima. Krenu se još katkad njih dvoje iza ponoći razonoditi, pa on legne na leđa, jer se ne smije mnogo micati, da ga ne ukoči, a ona se vragolasto zavuče pod pokrivač.
“Majstore, da izvadim gebis?”, predloži pohotnica odozdo.
“O, da, da, da!”, šapne on uspaljeno.
Međutim, u noćnoj tišini tada užasavajuće zalupa nekakav lonac i zašumi voda iz slavine, a njih se dvoje u postelji zaustave kao zečevi pred automobilskim svjetlima.
“Zdravko!”, vikne žena nakon što je sekundu ili dvije panično osluškivala.
“Molim, mama”, odgovori joj uljudno sin iz kuhinje.
“Pa šta radiš u ova doba, pobogu?!”
“Ne mogu spavati pa sam došao napraviti čaj od metvice”, objasni Zdravko.
Majka spremno ustaje i vezuje šlafrok, jer ne može ni zamisliti da bi njezin jedinac sam mogao savladati takav složeni kulinarski podvig kao što je spuštanje vrećice čaja u kipuću vodu, a otac, koji je pokvarenom šverceru jučer u kvartovskom kafiću dao gotovo pola penzije za tajanstvenu plavu tabletu, tek bespomoćno opsuje sina debila.
To uništava spolni život penzionera. Bračni parovi u nas i u šezdesetima moraju obuzdavati stenjanje, uzdahe i izvikivanje prostota, prisiljeni su suzdržano kopulirati sasvim se lagano, gotovo milimetarski mičući jer postelja stravično škripi, a sve da ih djeca u drugoj sobi ne čuju. Ovo djeca shvatite, dakako, vrlo uvjetno, jer je neodgojeni mamlaz koji se u gluho doba uželio čaja od metvice davno prošao Kristove godine, čupava mu se brada ulijepila od majoneze i dok se naginje nad otvorenim frižiderom, razdjeljak debele stražnjice proviruje mu iz gaća kojima je popustio laštik.
Na razvijenom zapadu roditelje ispuni čemer i usamljenost kad im sinovi i kćeri odu na fakultet, u napuštenim sobama voljene djece danima plaču ispod postera boy bandova i navijačkih zastava na zidu, psihijatrija čak ima i naziv za taj fenomen - sindrom praznog gnijezda. Nije rijetkost da se sredovječni parovi u Kanadi i Danskoj i razvedu jednom kad ostanu sami u kući. U nas su, s druge strane, djeca uvijek tu. Ne nedostaju svojim očevima i materama. Dapače, ima trenutaka kad bi ih očevi i matere rado ugušili jastukom ili bacili preko balkona na sedmom katu, samo da mogu, da djeca nisu krupnija i jača od njih.
Hrvatska je po jednom istraživanju prva u Europi po udjelu odraslih muškaraca koji žive s roditeljima. Gotovo osamdeset posto naših neženja između osamnaeste i trideset pete svaki dan srče maminu pileću juhu sa domaćim rezancima i moljaka tatu sitniš za kavu i dva para u kladionici. A po jednom drugom istraživanju smo treći, samo su Grčka i Italija iza nas, po postotku mladih koji niti rade niti se školuju. U nas je 24,4 posto takvih, a europski je prosjek 17,3.
Nije li to da se prestravite? Četvrtina mladih u ovoj zemlji jutros je ustala oko jedanaest i u pidžami bezvoljno gledala meksičku seriju jedući kukuruzne pahuljice ravno iz kutije, dok ih mama nije potjerala da operu zube. Ili čak nisu ni ustali, hrkali su sve do kasnog popodneva jer su čitavu prethodnu noć, skrivajući se iz lažnoga profila na fejsu, po različitim portalima ostavljali politički nekorektne komentare. Bijela ih je zora zatekla dok su oni vrijeđali i klevetali Srbe, Židove, Cigane, Albance, muslimane, crnce, homoseksualce i žene.
Čitajući ove dvije vijesti, o desecima tisuća muškaraca koji žive s roditeljima i o bezbrojnim mladima koji niti rade niti studiraju, došlo mi je jasnije ono zapjenjeno i znojno mnoštvo prošlog petka u Kninu, beskrajno more onih mladića i djevojaka što su visoko podizali ispružene desnice i palili srpske zastave, odjeveni u crne majice na kojima je pisalo: Hrvatska U srcu, FrankfUrt, OgUlin, MeđimUrje ili takav nekakav lukavi natpis gdje je samoglasnik U uočljivo veći od ostatka slova. Ta grafička dosjetka djeluje mi kao djelo nekoga tko nije bogzna kako ni bistar ni školovan ni radišan, kojega ujutro ne zabrinjava hoće li zakasniti na predavanje, u kancelariju ili radionicu, koji ne mora podignuti roletu dućana, početi dinstati luk u restoranu ili usisavati automobilske siceve u autopraonici.
Slijepi ustaški nakot regrutira se iz redova neškolovanih i besposlenih. Svaki je radikalni nacionalizam naprosto takav da se najlakše lijepi za barabe koje su, kao, ogorčene da im useljenici uzimaju radna mjesta ili se neodgovorno razmnožavaju, premda one same nemaju baš nikakve želje da se igdje zaposle, osim ako baš nije za pet tisuća eura mjesečno, a nemaju ni curu kojoj bi napravili dijete. Mržnja i bijes dižu se iz materijalne i duhovne bijede promašenih, uzaludnih ljudskih jedinki, koje se teško nose s činjenicom da na pragu srednjih godina nemaju ni škole ni zaposlenja ni vlastite adrese, već u maloj sobi roditeljskog stana noćima grozničavo drljaju optužnice protiv četnika, komunista, udbaša, muslimana ili nekih šestih koji su im oteli budućnost.
Radikalni je nacionalizam uvijek takva nekakva plačljiva, luzerska priča kako su naši nedužni stradali jer su ih neki tuđi zločesto sjebali, a iz zabrinjavajućih podatka koliko muškaraca živi s roditeljima i koliko ih u najboljim godinama niti radi, niti studira, možemo naslutiti kako je naše društvo opasno. Tko zna gdje bismo još mogli završiti s takvom strašnom gomilom gUbitnika, dangUba, majmUna, bUdala, glUpana i šUpaka.
Ante
Tomić