U našem selu tradicionalno se pije vino, crno i bijelo, iz drvenih bukara ili otučenih emajliranih lončića, u tamnim pljesnivim konobama, ispod greda na kojima visi kakva hrđava alatka i zaboravljen i prašnjav komadić suhog svinjskog repa. A imamo i rakiju lozovaču, nerijetko smrtonosnu, od pedeset i više gradi, koju kuhamo u sjajnim bakrenim kotlovima upravo nekako u ovo doba godine. U vlažnim jesenjim danima cijeli moj Donji Proložac leži u laganoj omaglici od ovoga destilata pa se svi, i mladi i stari, smiješimo lagano teturajući i oprezno hvatamo za stabla i zidove.
Mi seljaci nismo donedavno poznavali navike rafiniranih pilaca, sommeliera njegovanih nepaca, uživatelja u finoj kapljici. Ako bi koji put zastranili izvan skromnog asortimana domaćeg alkohola, muškarci bi u gostionici posegnuli za Badelovim vinjakom, ili vlahovcem za trbobolju, dok bi žene na babinama i prezentacijama Tupperwarea i posteljine otporne na gužvanje trgnule kruškovca i likera od kave koji krasno ide s čupavcima. Takvi neprosvijećeni i provincijalni jedva smo i znali za votku. “Votka? Šta je to? Je li to ono šta piju pravoslavci?” prezirno bi vam odgovorio slučajni prolaznik u mome selu, sve dok se prije osam godina nije pojavio Dimitrij Železnjak, vodeći pod rukom blajhanu ljubavnicu, jednu našu iz Kaštela, dvostruko mlađu i jednako toliko višu od njega.
Kratkonogi je ruski bogataš, sjetit ćete se, šetao tada Dalmacijom razdragano bacajući eure kao konfete, dok se narod oko njega grčevito hrvao, gazio, čupao za kosu i gurao prste u oči. Železnjak je darivao nogometnim klubovima i teatrima i stipendirao sisate sirotice, a u Donjem Prološcu za oko mu je zapela upropaštena vinarija Imota, i kad je vidio vinariju logično mu je palo na pamet da radi...
“Votku?!” zapanjili su se moji zemljaci.
“Harašo!” klimnuo je baćuška Dimitrij.
Ali, nije to bila obična, nekakva prostačka votka, otrov kakav loču odrpani i musavi kmetovi iz Gogoljevih romana i raščupani, neobrijani, ukrivo zakopčani kondukteri na Transibirskoj željeznici. Ne, ne, dragovići! Bio je to najfiniji, bistri slavenski nektar za aristokraciju. Čašicu votke Akvinta sunuo bi natašte Aleksandar Sergejevič Puškin u zoru prije nego što ga je u dvoboju smrtno ranila ona francuska propalica što se besramno udvarala njegovoj supruzi. Tu ambroziju cugnuo bi grof Lav Nikolajevič Tolstoj, nakon zalogaja raženog kruha i komadića kiselog krastavca, kroz zamagljeno okno sjetno gledajući kako snijeg pada po brezama u Jasnoj Poljani. Našom bi prološkom votkom u podrumu zloglasne Lubjanke dostojanstveno nazdravili Grigorij Mojsejevič Zinovjev i Lev Borisovič Kamenjev čekajući da Staljinovi krvnici dođu po njih.
Votka Akvinta bila je čudo od votke. Načinjena od prvorazrednih talijanskih žitarica i čiste izvorske vode iz našeg kraškog kraja filtrirala se kroz aktivni ugalj, mramor, zlato, srebro i platinu. Tkogod je kušao to piće, iscijeđeno kroz slojeve plemenitih kovina, momentalno bi, kažu, udario u suze, rasplakao se od sreće prosto ne vjerujući da na svijetu ima takve ljepote. Čitav se svijet u kratkom vremenu zaljubio u Akvintu. Ona se točila u francuskim salonima i na koktelima nakon holivudskih premijera, ekskluzivno prodavala u londonskoj robnoj kući Harrods. Zabilježena je napokon i na filmu, gledali ste vjerojatno zadnjeg Jamesa Bonda.
Agent Njezinog kraljevskog veličanstva u besprijekornom bijelom odijelu ulazi u luksuzni hotelski bar u Marakešu i naručuje svoj uobičajeni martini od tri dijela džina i jednim dijelom votke Akvinta, protresen, ne pomiješan. Šanker mu je pruži, a naš junak lagano otpije i sumnjičavo ga pogleda.
“A ovo je kao Akvinta?”
“Tako je, gospodine.”
“Iz Donjeg Prološca?”
“Iz Donjeg Prološca”, potvrdi arapski šanker s jedva zamjetnim drhtajem u glasu.
“Nije ovo, moj kume, Prološca ni vidjelo”, reče mu na to James Bond, pa izvuče pištolj, znameniti PPK, i... kššš! kššš!... ustrijeli pokvarenjaka s dva metka u prsi.
Votka Akvinta odvela je naše selo u dvadeset prvo stoljeće, u Europu kojoj smo oduvijek pripadali. I dandanas ponosom nas ispunjava dok gledamo dobročinitelja Železnjaka kako se na fotografijama malim čašama zadovoljno kucka s predstavnicima hrvatskog političkog, gospodarskog i sportskog života, estradnim radnicima, sveučilišnim profesorima, dramskim umjetnicima, novinarima i drugim našim viđenim nabiguzicama. Život nam se činio čudesan u proljeće 2008. godine, kad su prve boce izašle iz pogona Imote. Sebi smo se činili mnogo boljim ljudima. Sve poniženje, siromaštvo, muku i krv naše povijesti isprala je Železnjakova votka. Akvinta je otkupila naše grijehe uspješnije od krvi Spasiteljeve.
Ali, avaj! Slatka iluzija nije dulje potrajala. Unatoč Parižanima, Londončanima i Holivuđanima koji su je divlje i nezasitno bumbili, votka iz moga sela ipak se nije isplatila. Novca nije dostajalo ni za plaće zaposlenih, njih svih šestero nevoljnika u pogonu upropaštene vinarije. Iz godine u godine Akvinta je gomilala dugove koji su naposljetku višestruko premašivali vrijednost onoga plemenitog metala kroz koju se cijedila. Ustvari, kad su otvorili filtere, unutra nisu našli ništa, ni zlata, ni srebra, ni platine.
I tako smo se vratili natrag u našu poznatu svakodnevicu, u istu beznadnu neimaštinu u kojoj živimo posljednjih trinaest stoljeća. Bogatiji tek za jedno iskustvo koje nam u budućnosti baš ničemu neće poslužiti. Preostaje nam jedino nazdraviti našoj vječnoj, besmrtnoj hrvatskoj naivnosti.
“Mala, donesi nam... Šta uopće imaš?”
“Ima lipoga domaćeg bilog vina.”
“O, sunac ti jebem! Ajde, može!”