Vjerojatnost velike koalicije po tko zna koji put procjenjuje se na osnovi neodređenih, tajnovitih, vrckavih izjavica odlučujućih ljudi u HDZ-u i SDP-u. Te misli otprilike glase "o tom potom", "vidjet ćemo", "nije sad vrijeme za to", "nikad ne reci nikad" i slično.
Ljudi koji zagovaraju taj perverzni način stvaranja parlamentarne većine, oni čak i u tim malim poštapalicama, koje ne znače ništa, ali mogu puno stajati one koji ih izgovaraju, nalaze za sebe ogromnu nadu. Inače, veliku koaliciju tradicionalno guraju pojedinci koji imaju strašnu potrebu, a malo vremena da realiziraju svoje interese. Recimo, loša stranačka vodstva da se svejedno održe, a lobisti i poduzetnici da se jednostavnije dogovore oko žurnih poslova jer u najvećim strankama imaju najuhodanije kanale.
No za zdravlje političke scene, demokraciju i društvo ideja velike koalicije izvan rata nema nikakvu vrijednost. Tko tvrdi drukčije, ima partikularne motive ili je prehlađen.
"O tom potom", odgovorio je premijer Plenković kad su ga pitali koliki su izgledi da se HDZ i SDP dogovore onako kako to predlaže SDP-ovac Siniša Hajdaš-Dončić s jednom, HSS-ovac Krešo Beljak s drugom i mostovac Božo Petrov s trećom namjerom.
Politika "o tom potom" općenito je riskantna za Plenkovića, a u ovoj stvari napose. Ostavljanje prostora spekulacijama da zaista planira savez sa SDP-om, premda je to nerealno, učvršćuje opoziciju na desnici. Plenković ovakvim izjavama daje osobni obol njihovoj integraciji, on im tu još jednom čini uslugu.
To se vidi i iz brzog odgovora Željke Markić, pokretačice duha na konzervativnoj sceni. Njena ponovna aktivacija, ovaj put javnim arbitriranjem baš protiv ideje velike koalicije, u čemu je potpuno u pravu, mogla bi Plenkoviću signalizirati koliko je ovaj oblik koketiranja, neodređenosti i neobaveznosti opasan za HDZ.
Na lokalnim izborima narast će konzervativne opcije koje se kao i Most legitimiraju kao "popravljači lošega HDZ-a", recimo opcija Hasanbegović - Esih u Zagrebu. Oni će, može se očekivati, s tim kapitalom ulogu igrati i na eventualnim prijevremenim parlamentarnim izborima. To Mostu sužava prostor nacionalnog djelovanja jer Bruna Esih dobro može poslužiti kao svježija, neistrošena verzija Petrova za one kojima je stalo da konzervativna opcija nastavi jačati bez obzira na to što je privremeno izbačena iz odlučivanja i izvršne vlasti.
Upravljačima tog procesa kao dar s neba dolazi virtualna prijetnja povezivanja HDZ-a i SDP-a, posebno ako ima utemeljenje u nedorečenoj izjavi prvog čovjeka HDZ-a.
Hvatanje Željke Markić za tu Plenkovićevu polurečenicu otkriva aktivnost i migracije na toj sceni prema temama i ljudima koji mogu iznijeti bolji rezultat na sljedećim izborima, kad god oni bili. Ta je scena i dalje u fazi političke afirmacije i može se očekivati da će tu biti još pregrupiranja.
Međutim, realno je predvidjeti da će se oni, kako god se okupili, i dalje prije svega baviti korigiranjem HDZ-a, kao što to u zadnjem istupu čini Markić. Realno, ta opcija uvijek lakše raste na platformi vraćanja HDZ-a na "pravi", uglavnom imaginarni put, nego na tome da bi eventualno stvorili nešto novo, desnije, ekstremnije. Krojači konzervativnog krila i te kako su svjesni, a već imaju i iskustvo, da ekstremizam zasad u Hrvatskoj još nije naročito politički isplativ.
"O tom potom", dakle zvuči kao savršen šlagvort za ubitačnu kampanju protiv samog Plenkovića i HDZ-a. Kad se tobožnjoj izvjesnosti koaliranja sa SDP-om doda još i višemjesečno koketiranje s HNS-om, što je također noćna mora za značajan broj HDZ-ovih glasača, a o ljudima u stranci da i ne govorimo, tad se već može aktivirati i pitanje iz domene teorije zavjere: za koga zapravo rade prodavači velike koalicije?
Za HDZ sigurno ne.
Nije to ni SDP-u u interesu. Ta stranka sad bi čak mogla profitirati od novih izbora, bude li očito da je Plenković na njih primoran. Jer premijer je, opet sam, proizveo percepciju da se njemu na izbore uopće ne ide i da su oni, kako je to primijetio najistaknutiji konzultant za rastakanje HDZ-a Ivica Relković, doslovno zadnja opcija. Znači, već sad ne postoji scenarij prema kojemu bi HDZ nakon ljeta ušao u nove izbore predvodnički. Eventualni nastavak urušavanja Plenkovićeva autoriteta može dalje otvarati prostor opoziciji i provocirati nezaslužen, ničim izazvan, slučajan rast SDP-a; ne treba isključiti čak i do zone približavanja HDZ-ovu rezultatu. Naravno da kod takvog trenda SDP-u više odgovara privlačenje slabijih partnera, dovoljnih za većinu.
Jasno je da velika koalicija nije povoljna ni za HNS premda bi se moglo pomisliti da bi njih, Most i Živi zid takav savez dugoročno osnažio. Ali HNS je stranka koja ipak preferira trenutačnu konzumaciju bilo kojeg oblika obnašanja vlasti i upravljanja, a ne dugo čekanje.
Na koncu, velika koalicija dodatno bi obesmislila funkciju predsjednika Republike pa nije realno da će inicijativa imati podršku ni na Pantovčaku. Tako širok savez morao bi baš osobu premijera isturiti u poziciju moderatora koji garantira stabilnost, što je uloga koju sada pokušava zauzeti predsjednica. Kolindu Grabar Kitarović takav bi razvoj događaja vjerojatno prisilio na lagani povratak prema stranačkoj aktivaciji.
Zagovaranje velike koalicije posebno je uporan oblika parazitiranja u hrvatskoj politici.
Ako najveće stranke nisu u stanju osigurati stabilnost države u terminima svog upravljanja vladom, ako ne mogu jamčiti odgovorne ljude i politike, ako se nisu u stanju obvezati da će suzbiti korupciju, zašto bi se tako manjkave stranke guralo u veliku koaliciju, umjesto na marginu?
Minus i minus u ovom slučaju nikako ne mogu dati plus.