Kad je prije nešto manje od godinu dana premijer Andrej Plenković javnost obavijestio da Vlada ima političku namjeru preuzeti Inu od mađarskog MOL-a, a potom u medije iscurile informacije kako bi se taj posao financirao prodajom 25 posto dionica Hrvatske elektroprivrede, reakcije javnosti bile su poprilično negativne. Ne bez razloga. S obzirom na prethodna iskustva - baš s Inom - građani imaju vrlo čvrst rezon sumnjati u isplativost funkcioniranja Ine u državnom vlasništvu s jedne strane, ali i s jednako toliko rezona biti oprezni prema HEP-ovu prosperitetu u krilu “strateškog partnera”.
Ipak, pokraj svih tih vrlo ozbiljnih razmatranja, u javnom prostoru - kako to često biva u Hrvatskoj - rasprava je banalizirana navođenjem simplističkog argumenta kako je HEP kompanija svijetle energetske budućnosti, a Ina tobožnje prljave fosilne prošlosti. Dok su se razni domaći pseudoanalitičari natjecali u katastrofičnim prognozama propasti svjetske naftne industrije, tek rijetki glasovi razuma tada su upozoravali kako se de facto “zamjena” 25 posto HEP-a za 49 posto Ine neće dogoditi - jer je predobra da bi se dogodila. HEP, jednostavno, nije dvostruko vrednija kompanija od Ine, ako je uopće vrednija...
Iako je za takav zaključak bilo dovoljno čak letimično proučiti financijske izvještaje obiju tvrtki, ključno je bilo zamisliti scenarij u kojem cijena ugljikovodika - glavnoga generatora Ininih prihoda i dobiti - počne rasti, a količina padalina - važan indikator profitabilnosti HEP-ova proizvodnog portfelja temeljenog na hidroelektranama - padne u odnosu na vrlo kišovitih posljednjih nekoliko godina. Takav scenarij svojevrstan je domino-efekt. Kako raste globalna cijena nafte, to utječe i na rast cijena prirodnog plina, s obzirom na to da su ta dva energenta u komercijalnim ugovorima često vezana cjenovno indeksiranim ugovorima.
A to onda, pak, rezultira posrednim rastom cijene drugih energenata koji se, poput ugljena, koriste za proizvodnju električne energije. Poskupljuje tako i električna energija. S druge strane, kako manja količine padalina utječe na sve hidroelektrane u regiji, smanjuje se i količina dostupne energije na tržištu, pa i to tjera cijenu prema gore. Ukratko, u takvim okolnostima HEP uvozi više struje po potencijalno skupljoj cijeni nego inače. A taj se scenarij upravo događa. Cijena nafte prošli je tjedan probila 60 dolara za barel, a cijena dizela na domaćim pumpama famoznu “psihološku granicu” od 9 kuna.
S druge strane, cijena električne energije u Europi raste. Na njemačkoj burzi EEX trenutne “spot” cijene veće su za 60 posto u odnosu na lani, a na nama referentnoj mađarskoj, cijena energije koja bi trebala biti isporučena u prvom mjesecu 2018. dosegnula je 64 eura megavat za bazne energije i 80 eura za vršnu. Samo za usporedbu, u studenome prošle godine cijene ugovora za isto razdoblje 2017. iznosile su 43 i 56 eura po megavatu. Otprilike tada, projekt gradnje jedne termoelektrane u Hrvatskoj općeprihvaćen je kao neisplativ zbog navodne proizvodne cijene od 60-ak eura. Danas se više ne čini tako neisplativim...
Na najvećoj regionalnoj plinskoj burzi u austrijskom Baumgartenu cijene tog energenta 15-ak posto su više nego lani. Iako je teško decidirano zaključiti koliko će to stanje trajati, evidentno je da Europa ulazi u novi ciklus rasta cijena energije. Koliko će to blagotvorno djelovati na Inino poslovanje, bilo je vidljivo već u prezentaciji devetomjesečnih poslovnih rezultata, gdje je kompanija prikazala neto dobit od 1,2 milijarde kuna.
Do kraja godine to bi moglo osjetno narasti. S druge strane, HEP je na polugodišnjim rezultatima iskazao neto dobit od 1,35 milijardi kuna - što je odličan rezultat - no s obzirom da kompanija ionako energiju kupuje u dugoročnim “futures” aranžmanima, efekti manje proizvodnje i skupljeg uvoza mogli bi biti vidljivi tek u drugoj polovici ove godine ili tek u 2018. Dakako, to se možda neće ni dogoditi, no potraje li ovaj trend, pa se HEP-ova - posljednjih godina - izdašna dobit istopi, hoće li se promijeniti javni sentiment o toj kompaniji?
Nije teško zamisliti situaciju gdje rast cijene struje za građane ili neki golemi gubitak HEP-a rezultira burnim reakcijama javnosti, zgražanjem nad političkim uhljebima u kompaniji, pozivima da se tvrtka proda i zdvajanjem analitičara nad prolivenim mlijekom nekadašnje propuštene prilike da se prodajom četvrtine tog notornog gubitaša konsolidira državno vlasništvo nad vrlo profitabilnom naftnom kompanijom.
I tako do sljedeće cikličke promjene na tržištu energije, kad bi HEP - valjda - opet postao “obiteljsko srebro”. Dakako, istina je u sredini, pa ni Ina nije do jučer bila propala kompanija, niti će HEP to biti sutra. No, jednog (skorog?) dana obje bi mogle postati upravo to. Ne zbog tržišnih kretanja, nego zbog naše kronične nesposobnosti da stvorimo i provedemo dugoročnu viziju njihova razvoja, otpornu na zamagljenja kratkoročnim trendovima. U toj “dugoj igri” ne pobjeđuje se čekanjem...