Kada čovjek tri sata pred granicom nadomak Zagrebu čeka na izlazak iz Slovenije kako bi se vratio kući u Hrvatsku, neočekivano dobije onaj višak vremena koji mu inače nedostaje za razmišljanje. O svemu, ne samo o najvrućim temama.
Prvo, naravno, najopćenitije - bismo li danas gubili sate na slovenskoj granici da Sabor nije odbacio Račanov sporazum s Drnovšekom o graničnoj liniji u Savudrijskoj vali? Vjerojatno ne bismo, ali prošlost ne možemo mijenjati. Pitanje za danas je - kako pronaći izlaz iz zaleđenog stanja u koje je Hrvatska dovedena slovenskim kršenjem arbitražnih kodeksa.
Jedno je sigurno: ni premijer niti predsjednica ne mogu samostalno poništiti saborsku odluku o hrvatskom napuštanju arbitraže. Oboje, međutim, mogu u sabornicu uputiti prijedlog za novu raspravu o graničnim problemima sa Slovenijom, uspije li im prije toga odlediti slovensku stranu i pokrenuti novi krug razgovora o granicama. Odluka arbitara može poslužiti kao zdrava početna točka za pregovore, jer takva kakva jest zapravo odgovara i Hrvatima i Slovencima (za Hrvatsku je darežljivija od sporazuma Račana i Drnovšeka, Sloveniji otvara put prema otvorenom moru), a Hrvatska će ionako morati pristati na pokrivanje svojeg dijela arbitražnih troškova, do datuma izlaska iz postupka. Čak i da Slovenija, za internu političku uporabu, nakon takvog rješenja objavi kako je Hrvatska pristala prihvatiti odluku arbitara, to nam ne treba smetati, mi ćemo znati da nismo.
Pomalo iznenađujuće: unatoč čekanju, pa i neudobnim, poderanim sjedalima, putnici u punom Croatiabusovu autobusu, većinom turisti iz azijskih zemalja, australska obitelj na putu za Sisak u potrazi za svojim korijenima i nekoliko zalutalih Hrvata zatečenih nepostojanjem izravnih željezničkih veza između nekada odlično povezanih država Hrvatske i Italije, bili su potpuno pomireni s činjenicom da će nekoliko sati izgubiti u čekanju na granici.
Kada smo, napokon, stigli do rampe, sve se svelo na rutinsku kontrolu identifikacijskih dokumenata. Hrvatska je u Europskoj uniji, pa ni ova granica više nije prava granica, iako zapravo jest i bit će sve dok se ne priključimo Schengenu.
Druga točka vraća nas domaćoj politici, na nedavno odustajanje od poreza na nekretnine - zašto bi bilo bolje da se taj porez uvede i zašto ga je zasad još nemoguće uvesti?
Odgovor na prvi dio pitanja je jednostavan – zato što bi po uvođenju poreza zaživjelo tržište nekretnina i jer bi se uveo red na tržište najma, koje bez poreza na nekretnine i dalje cvjeta u sivom sektoru. Porez bi omogućio jedinicama lokalne uprave da samostalno upravljaju atraktivnošću lokacije, što bi, nakon izvjesnog vremena, moglo i stanovnike Hrvatske po mobilnosti približiti stanovnicima drugih razvijenih dijelova EU. Korist takve mobilnosti za ekonomiju potencijalno je ogromna, a građanima se otvara niz mogućnosti za upravljanje kvalitetom vlastitog življenja, nešto što stanovnici zemalja nove Europe tek počinju učiti.
Najglasnije su se porezu na nekretnine usprotivili oni koji su štednju usmjerili prema ”rezervnim” nekretninama, ili su nekretnine naslijedili. Nije zločin poreznom politikom potaknuti ih da uposle tu svoju uspavanu imovinu. Dugoročno, zajedno s društvom i oni će tako postati bogatijima.
U pravilu su porezi, bilo kakvi, loše sredstvo za vođenje socijalne politike, ali upravljanje porezima jedan je od najjačih alata svake politike i svakog političara. Tu ostaje vječno pitanje - smije li nam država uzeti i lipu više dok ne podigne kvalitetu vlastite usluge? Porez je naše zajedničko sudjelovanje u održavanju sustava, jasnim ciljem poboljšanja kvalitete života u državi. Danas ne plaćamo malo, što zauzvrat dobivamo?
Bivši ministar i poduzetnik Goranko Fižulić nije jedini Hrvat koji razumije porez na nekretnine, ali prvi je napisao razuman komentar nakon Vladina odustajanja od tog poreza. Sažetak: čini se da veliki dio ljudi koji je potpisao peticiju protiv uvođenja poreza zapravo nije znao što potpisuje, država je odgodom uvođenja poreza omogućila rentijerskoj Hrvatskoj da još jednom obrani svoje interese. Fižulić je uvjerljiv upravo zato što je bio ministar u liberalnoj kvoti inače lijevo orijentirane Vlade Ivice Račana.
Jedini razlog koji opravdava odgodu uvođenja poreza i dalje je nered u zemljišnim knjigama, pogotovo izvan urbanih središta. Prevelik broj nekretnina čiji su vlasnici ili pogrešno upisani ili odavno ne žive u Hrvatskoj svaku bi poreznu kunu učinio nepravednom prema onima koji su odavno u bazi poreznih obveznika. Nisam međutim siguran da je premijer zbog njih uvođenje poreza stavio na čekanje. I za kraj, u samom trenutku podizanja rampe na granici, nešto na što nisam uspio pronaći odgovor - zašto se toliko ljudi s nostalgijom prisjeća bivše države koja je od svih nas napravila sitne kriminalce i igrače na crnom tržištu? Drugi, naime, ne kupuju devize na ulici, ne švercaju robu (odjeću i tehniku, ali i kavu, rižu, sir i kobasice) iz inozemstva, ne potkupljuju državne službenike... Jedino što je nesumnjivo bilo bolje jest to što smo u toj bivšoj državi svi bili trideset ili više godina mlađi nego danas. Činjenica da smo te godine u velikoj mjeri potrošili uludo ne čini bivšu državu boljom, nego je tužan spomenik našoj nesposobnosti da nasljednicima osiguramo zdravije i bolje okruženje od onoga u kojemu smo odrastali.