Dosad je uvijek bilo tako da je brzo stradao tko god se u HDZ-u upustio u razbijanje ukorijenjenih struktura, a posebno tko nije ušao u pakt s Milijanom Brkićem.
Zato se i za Plenkovića pretpostavljalo, a mnogi to vjeruju i dalje, da će on tu kratko tehnicirati na čelu HDZ-a i Vlade, do trenutka dok se kritično ne zamjeri "brkićevcima" (a to je neformalna organizacija snažnija od Brkića i šira od HDZ-a) ili dok se oni ne konsolidiraju toliko da blokiraju Plenkovića.
No u ovom udaru na taj stari HDZ Brkić se usukao, pritajio kao nikad. Toliko je nestao u političkom prostoru (eno ga malo predsjeda saborskim sjednicama) da ga se doslovno može zamisliti kako juri po Zagrebu i sam o sebi panično govori: "Ma znate, Brkić vam je prošlost, nema on više nikakvu snagu". Samo da bi skrenuo pažnju sa sebe.
Nije Brkić u ovom naletu izazivača slučajno tako oprezan. Ovo što sad pratimo ipak je nešto sofisticiraniji napad od dosadašnjih. Jer Plenković i Plenkovićevi podupiratelji ne žele nikakvu nagodbu sa strukturama koje personificira zamjenik predsjednika HDZ-a. Plenković je tu struju, izgleda, namjerio do kraja eliminirati.
I to ne radi onako kako su mu savjetovali: "Riješi se odmah i Vase i Hase pa ćeš imati mir". Procijenio je da bi izravan udar, takav u kojemu bi se osobno izložio, za plan ovladavanja HDZ-om bio kontraproduktivan. Da bi priznavanje toga da ima potentne neprijatelje bio znak njegove slabosti. Izabrao je sporiji i zasad efikasniji put. Sjedi i čeka prvu priliku za svakoga koga je registrirao kao protivnika, a eliminacije izvodi tako da se one čine kao neminovnost, a da se on ne doima kao osvetnik niti aspirant, nego kao političar koji sanira štetu i poboljšava šanse HDZ-a.
Teško da se onaj dio HDZ-a koji je zbog te taktike već poražen ili je pred porazom može složiti da ta aktivnost povećava izglede stranke. Naprotiv, oni na svaki način pokušavaju alarmirati na suprotno: otud i stranačka pisma i protestne ostavke kakve se nisu mogle dogoditi u ranijim postavama HDZ-a.
Međutim, činjenica je da je Plenković u tom tihom ratu već došao daleko a da mu se u suštini nije ništa posebno loše dogodilo. Tko bi rekao prije dva mjeseca da je moguće da Brkić osobno ne odabere kandidata za Zagreb, da Kalmeta izvisi u Zadru ili da upozoravanje na neku aferu (realno, jednu od brojnih koje su pratile HDZ) može za posljedicu imati ekspresnu eliminaciju kandidata.
Po riziku u koji ulazi (neće dobiti Zagreb, lako može izgubiti Zadar, može mu se zaljuljati i u Splitu...) vidi se da je Plenković totalno fiksiran na dubinsko rješavanje unutastranačke situacije.
Po tome je Plenković najsličniji bivšemu SDP-ovu predsjedniku Milanoviću koji se na vrhu stranke bio okružio strukturom bez stranačkih korijena i onda s tom svojom strankom u stranci krenuo mijenjati SDP do neprepoznatljivosti. Plenković pokušava isto, s tim da ima barem jedan problem i jednu prednost u odnosu na Milanovića. Problem je što Milanović nije imao nikoga tako politički opasnog kao što je Brkić u HDZ-u (najbliže Brkiću bio je Linić). A prednost je što se Plenković, za razliku od Milanovića, u ovom poslu uopće ne želi producirati. On ne skreće pažnju na sebe dok radi, ili pokušava izvesti, potencijalno najveću čistku u novijoj povijesti HDZ-a.
Iako je Plenkovićeva misija totalna i definitivna devasizacija HDZ-a, što god to podrazumijevalo i dokle god sezalo, on se s tim u vezi najmanje javno izlaže. On je isturen oko svega ostaloga: od Agrokora, preko problema s granicama do Ine. Toliko da bi netko mogao misliti kako se uopće ne bavi unutarstranačkim prilikama. Bit će ipak da je istina suprotna: da je omjer trenutačnog Plenkovićeva angažmana 80 posto kadroviranja i taktiziranja u HDZ-u i oko njega, a 20 posto sve ostalo.
Taj prigušeni angažman mogao bi mu se čak i isplatiti. I dalje naravno stoji kao opasnost to da će ga stara struja nadmudriti i zaustaviti. Međutim, stvari se kreću brže nego što se očekivalo i zato je pitanje - tko će imati više vremena? Hoće li Plenković demontirati staru strukturu brže nego što će se oni sabrati da organiziraju pakao Plenkoviću?
Događaji u politici i gospodarstvu ne idu u prilog Plenkoviću, a teoretski mogu pomoći njegovim neprijateljima. Ne čini se izglednim da će on s vatrometom uspjeha izaći iz priče o Ini, Agrokoru ili iz dogovora sa Slovenijom. No sve je opet stvar vremena. Počisti li Plenković stranku prije nego što se kao opće mjesto registrira neefikasnost, možda i štetnost njegove politike, Plenković bi opet mogao imati situaciju sličnu Milanovićevoj: da možda i nema rezultate, ali da ga godinama nema tko smijeniti.
Sve ovo stoji naravno pod pretpostavkom da Most neće na silu slamati Plenkovićevu Vladu, a to da neće čini se logičnim. No koliko je kod Mosta logike, to je drugo pitanje. Realno, sadašnji Most, to jest ovo što je ostalo od Mosta, kroz koaliciju s Plenkovićem dobiva maksimum i teško je zamisliti kombinaciju kroz koju bi dobili više.
Oni u ovim odnosima mogu mirno nastaviti gasnuti kao stranka i ideja i biti sigurni da će im Plenković svejedno osigurati nadprezentiranost u izvršnoj vlasti. Dok god mu pomažu čistiti HDZ. A kad sve to završi, završi li povoljno za Plenkovića, a ne za stari HDZ, ionako će se mostovci poput Petrova ili Grmoje lako uklopiti, odnosno utopiti u taj “novi” HDZ. Poput Prgometa. Kujundžića. I tolikih prije njih.