Prošli utorak sam trebao letjeti za Beč. Kažem trebao, ali nisam odletio, iako sam imao uredno plaćenu kartu, a na aerodrom sam došao sat i pol vremena prije polaska. Kako se to moglo dogoditi? Niti je nestalo struje, niti je pao informatički sustav, niti je otkazan let, niti se radilo o terorističkom napadu ili iskrcavanju marsijanaca na sletno-uzletnu pistu, čime se u normalnome svijetu, a donedavno i na Plesu, uglavnom iscrpljuju razlozi zbog kojih ne otputuje putnik koji se na aerodromu na vrijeme pojavio s uredno kupljenom kartom.
Bilo je to oko sedam, skoro da se još čulo kako ciči zora, a red ispred šaltera za čekiranje bio je podugačak, stajalo je u njemu barem tristo ljudi. Iako je šaltera petnaestak, tog su trenutka bila otvorena samo četiri, plus dva za putnike u poslovnoj klasi. Vidjevši to ranojutarnje čudo, krenuo sam prema strojevima za samoprijavljivanje i selfčekiranje. Biva, ionako nemam nikakve prtljage, u Beč idem samo na jedan dan, pa će postupak samoprijave biti jednostavan. Ali ne, ljubazno će činovnica kod strojeva, ne možete se čekirati jer ste na Austria Airlinesu, a njih ne čekiramo.
I tako sam stao u red. U tom trenutku je do polijetanja aviona za Beč vjerojatno ostalo još osamdeset i pet minuta. Ispred mene se u četiri niza uvijao red, koji se, barem u početku, uredno pomicao. Ne sumnjajući ništa, i u dobroj vjeri kakvu putnik ima prema onima koji mu omogućavaju putovanje, stajao sam u tom redu kao što stojim već tridesetak godina po europskim zračnim lukama. Putni aerodromski ceremonijal u jednom se bitno razlikuje od onoga kolodvorskog, bilo željezničkog, bilo autobuskog: ako dođete na vrijeme i na vrijeme stanete u red, najprije onaj za čekiranje, pa za sigurnosnu provjeru, pa za policijski pregled, i na kraju za ukrcavanje, sustav će se pobrinuti da sigurno otputujete. Na aerodromu se ne morate gurati preko reda, urlati na činovnike i činovnice i služiti se kojekakvim socijalnim vještinama kakve su nužne po kolodvorima. Tu samo trebate biti pristojni i prepustiti se sustavu.
Red u koji na vrijeme stanete red je koji će vas odvesti na put. To nije tako samo radi vas i vaše udobnosti: da je drukčije, avioni ne bi mogli polijetati, niti bi aerodromska država mogla funkcionirati. To se zna u Kijevu dok traje ukrajinski rat s Rusima, kao što se zna i u Madridu, Berlinu ili Rimu, dok se po svim aerodromima Zapada širi strah od terorizma. Aerodromska je država dužna da sačuva smisao reda u kojem stojite. A smisao je u tome da se na kraju nađete u zrakoplovu za koji imate kartu.
A onda je red usporio. Pa se pojavila Predstojnica - žena autoritativnog držanja - koja je krenula da obilazi red i uzvikuje na dva jezika: za London i Amsterdam, ima li koga za London i Amsterdam… I onda je putnike za London i Amsterdam krenula preko reda odvoditi na ona dva šaltera za poslovnu čeljad, a onda i na preostale aktivne šaltere. Da, i ranije bi se događalo, i to ne samo u Zagrebu, da tako izdvajaju putnike za pojedine letove. I evo do danas sam mislio da se to radi po prioritetu polijetanja, da ljudi ne zakasne. Ali shvatit ću, eto, da nije tako.
Nakon četrdesetak minuta čekanja, kada je do leta za Beč ostalo još pedesetak minuta, a red ispred mene bio je jedva za trećinu kraći nego na početku, jedan od onih četvero aktivnih šalteraša ustao je sa svoje stolice, i usred ove frke i gužve - otišao. Odlazio je polako, korak za korakom, da se više nikad - sve do kraja mog aerodromskog života - ne vrati na radno mjesto. Gdje se to dežmekasti mladić otputio: na rani gablec ili na jutarnju molitvu? Gdje god da je otišao, na šalterima kojih je - rekli smo petnaestak - ostale su njih tri. A putnika barem dvjesto.
U tom trenutku me je počela pomalo loviti panika. Znate, ja sam vam od onih ljudi koji na aerodrome i kolodvore uvijek dolaze ranije, za svaki slučaj, jer nikad ne znaš, i nastojim da ništa što radim ne radim u posljednji čas. Prvi put sam se obratio Predstojnici: “Oprostite, molim vas, oprostite, ja sam za Beč, bojim se da ne zakasnim…” Prostrijelila me pogledom, koji je više iz policijskog i kaznenopopravnog, nego iz aerodromskog žanra, i izgovorila: “Gospodine, vi niste na redu!”, tako što je u riječi gospodine naglasila svaki slog, pomalo kao da sam kriv što sam gospodin. Desetak minuta kasnije, kada mi je već gorjelo pod petama, ponovio sam svoj vapaj. Njezin odgovor bio je isti: “Gospodine, vi niste na redu!” I opet je naglasila svaki slog, tako da sam pomislio da, možda, u nečemu griješim, da bez potrebe paničim, jer oni brinu o meni, pa ih možda i vrijeđa moja prevelika briga. Ali sam koji minut kasnije već drukčije mislio: “Oprostite, molim vas…” Predstojnica se, međutim, pravila kao da me ne čuje.
A onda se red sasvim zaustavio. Predstojnica je i dalje naokolo obilazila, prozivala putnike za London i Amsterdam, a one su tri šalteruše u glas telefonirale, biva rješavajući probleme putnika koji su upravo bili na redu. I već je izgledalo kao da ih nikada neće riješiti. Činilo se kao da su te žene upravo stupile u bijeli štrajk, ili kao da ih naprosto nije briga. U ovo drugo još uvijek nisam bio u stanju povjerovati, ali sam povikao: “Pa šta je ovo, šta vi ovo radite?” Tu me Predstojnica nije mogla ne primijetiti. “Što vi hoćete, izvolite, što vi hoćete?”, skresala je, bez ikakve namjere da čuje što ja hoću.
Kada sam konačno došao na red, bilo je pola sata prije polijetanja zrakoplova za Beč i tačno sat vremena od trenutka u kojem sam stupio na “Franju Tuđmana” i stao u red za čekiranje. Nakon što me uredno ispitala imam li prtljagu, nemam, imam li u ručnoj prtljazi nešto oštro ili kakvu tekućinu, nemam, kako mi izgleda ručna prtljaga, evo kako izgleda, žena savršeno bezizražajnog izraza lica rekla mi je da je čeking za Beč na žalost završio. Pogledao sam je zaprepašteno, i rekao: “Ali došao sam sat i četrdeset minuta prije polijetanja!” (Da, slagao sam za deset minuta.) Na što je ona rekla: “Žao mi je!” Na što sam ja rekao: “Sat i četrdeset minuta!” I još triput jednakim tonom, nipošto ne povisivši glas ponovio: “Sat i četrdeset minuta!” Gledala je hipnotizirano, kao zamorac u kobru! Jednostavno nije uspijevala shvatiti što sad hoću ako sam, eto, zakasnio.
Ne volim kolodvore ni bankovne šaltere, što sam stariji sve ih više ne volim. Zato što nemam volje dolaziti do onog što mi pripada tako što ću ljude vrijeđati. Tako da mi nije palo na pamet da bih ovu ženu mogao izvrijeđati: nju, one druge dvije, i one na šalterima za poslovnu klasu i premijera Plenkovića - ako naiđe, i Predstojnicu, i mladića koji je u pola posla otišao na sendvič i molitvu, sve njih bi drugi građanin opako izvrijeđao, nalazeći u tome ne samo satisfakciju, nego i način da dođe do karte, ali ja to naprosto ne želim.
Ipak sam rekao: “Sat i četrdeset minuta, to nema niti na jednom aerodromu u Europi i Aziji!” Tu je konačno pokazala emociju: “Ima, da, da, ima!” Na te njezine riječi ukopao sam se, i sljedećih dvadesetak sekundi gledao je ravno u oči. Tada se dogodio vrhunac ove priče, a možda i jedan od vrhunaca hrvatske tranzicijske priče.
“Gospodine”, htjela je zvučati staloženo i umirujuće, “ja nisam vaš neprijatelj!”
I tu sam jasno vidio i tu nesretnu ženu, i njezine kolege i kolegice, i njezine nadređene, poslovodstvo, upravu i menadžment zagrebačke zračne luke, vidio sam jasno sve njih kako odlaze na tečaj nenasilne komunikacije, čitaju kolumne za samopomoć po domoljubnim tabloidima, žive nekim do zla boga lažnim i izmišljenim životima, i dolaze na posao na ovaj aerodrom, koji zapravo i nije aerodrom… Do prije samo nekoliko mjeseci je u onoj staroj i skoromnoj aerodromskoj zgradi radio neki marljiv i pametan svijet, i sve je funkcioniralo kao na bilo kojem drugom europskom aerodromu. Što se dogodilo s tim svijetom? Nisu valjda ovo iste one žene i mladići?
Tada sam već izgubio volju za bilo što. Poslušao sam je kad mi je rekla da odem do šaltera Croatia Airlinesa, da vidim što oni mogu učiniti za mene. Tamošnja činovnica rekla je, pak, da ne mogu učiniti ništa, jer za ono što se dogodilo nije odgovorna njezina kompanija, nego aerodromsko osoblje. I tu je, zapravo, kraj. Sjeo sam u auto i otišao u Beč. Posao zbog kojeg sam išao savršeno je obavljen. Osim što mi nije bilo lako bečkim domaćinima objasniti što se dogodilo: “Zamislite aerodrom u Kišnjevu ili u Minsku, godine 1973… E pa to, samo mnogo, mnogo crnje.”
U posljednjih godinu dana često sam letio, pa su mi se događale i kojekakve nezgode: u Zürichu, Stuttgartu i Beču. Svaki put moj je problem istoga trenutka postajao i problem aerodromskog osoblja. Oni su ga rješavali, i još mi tutkali karticu na kojoj su popisana moja putnička prava, uključujući i pravo na nadoknadu štete. Na “Franji Tuđmanu” su me pak potjerali sa šaltera, zajedno s mojom uredno plaćenom kartom, i nije im ni na kraj pameti bilo da rješavaju moje probleme. Da, tužio bih zagrebačku zračnu luku kada bih vjerovao u hrvatsku pravnu državu. Ali toliko praznovjeran nisam. No, vas pozivam da za vlastito dobro izbjegavate zagrebački aerodrom. Umjesto na destinaciju za koju imate kartu, s tog ćete mjesta najvjerojatnije odletjeti u … Tamo gdje Balkanac šalje nemilog sugovornika.