Intrigantno je pratiti kako se naočigled, što bi se reklo preko noći, mijenjaju perspektive najvećih europskih ekonomija. Poučak tog praćenja promjena u percepcijama šansi da policy makeri velikih zemalja naprave dobar ili loš posao za svoje sugrađane, zapravo je stara priča o tome kako svako dodvoravanje jeftinom populizmu može imati ozbiljne posljedice, a najčešće je put bez povratka.
Eto, prije samo nekoliko godina Francuska je bila zemlja u kojoj je neuvjerljivi socijalist Hollande poprilično brljao s nizom javnih politika, a posebno s ekonomskom doktrinom i, uže, poreznom politikom. U trenutku kad se činilo da Hollandeov nedostatak osjećaja za nametanje i vođenje pragmatične politike sa sigurnošću dovodi ekstremnu i zastrašujuće demagošku desnicu Marine Le Pen na vlast, nekako je Francuska ipak imala sreće da se u izbornoj utrci osobnom karizmom nametnuo relativno mladi Emmanuel Macron koji sada pokazuje volju da Francusku povede putem fiskalne odgovornosti i blago rečeno nužne reforme tržišta rada. Otprilike u isto vrijeme s druge strane La Manchea, kanala koji dijeli Francusku od Velike Britanije, činilo se da premijer David Cameron stoji poprilično dobro, pogotovo kad je u pitanju ekonomska politika i dugoročne perspektive stare europske dame. Međutim, onda je pustio da mu se dogodi priča o referendumu i Brexitu.
Istina, Cameron je vodio gorljivu kampanju protiv Brexita s logičnom tezom da će time Britanci sami sebi nanijeti velike ekonomske štete, ali je, isto tako, uporno puhao u jedra euroskepticama svojim vanjskopolitičkim istupima u kojima je zauzimao tvrdi britanski stav i zapravo otočanima, koji su to naravno pratili, poručivao kako doista nešto nije uredu s britanskom pozicijom u obitelji europskih naroda. I, naravno, čim malo odškrineš vrata destruktivnom populizmu, on to objeručke prihvati; torijevac Boris Johnson vrijedno je kao Cameronov stranački "saveznik" skupljao osobne političke poene i vjerojatno donio onih par presudnih postotaka referendumskih glasova koji su presudili u glasanju za Brexit, iako je svima malo bolje informiranima bilo jasno da će Britanci od toga imati ekonomske i, posljedično, šire socijalne štete. To što je pri tome teško stradala osobna i do tada briljantna politička karijera Davida Camerona potpuno je nevažan, ali vrlo poučan detalj iz kojeg bi naši političari trebali puno naučiti.
Gdje je danas Britanija nakon koketiranja s populizmom?
Za početak valja znati kako su britanski pregovarači u procesu razvođenja od EU počeli off the record upravo priznavati svojoj javnosti da će direktni račun koji će morati platiti na temelju britanskih obveza nastalih tijekom 44-godišnjeg braka s ostalim europskim zemljama iznositi između 20 i 100 milijardi eura. Čini se da će taj račun za izlazak ipak biti bliži gornjem iznosu jer najbolje informirani europski poslovni mediji, pa i oni britanski, najčešće spominju 75 milijardi eura. Iako je Boris Johnson, kao novi britanski ministar vanjskih poslova, poručivao europskim kolegama neka fućkaju za britanskim novcem, ozbiljniji britanski pregovarači potvrdili su da su britanske obveze kod izlaska nesporne i vrlo značajne, samo je pitanje točno kolike. Stoga britanski političari koji su zazivali Brexit u svoju agendu sada moraju uvrstiti priču kako će ekstremno visoki račun izlaska biti cijena koja mora biti plaćena za deal o budućoj slobodnoj trgovini. Koja je onda poanta ranijih priča o britanskoj koristi od Brexita?
Pri ovome valja imati na umu da je račun za izlazak koji će biti uručen Britancima samo dio mogućih negativnih posljedica na britansku ekonomiju. Budućnost funte vrlo je nepredvidljiva. Nejasno je, također, što će se događati na britanskom tržištu nekretnina. Jučer je za Bloomberg ugledni profesor ekonomske geografije na prestižnoj The London School of Economics upozorio kako slabljenje realnih prihoda građana i pad funte dovode do povijesno najnižeg omjera prihvatljivosti kupnje nekretnina u odnosu na prihode. Profesor Cheshire prognozira krah na londonskom tržištu nekretnina nalik onom s kraja 80-ih kad su cijene pale 30 i više posto, a vjeruje da će se taj pad reflektirati i na druge dijelove Britanije.
Nadalje, priče o problemima koje će imati prestižna britanska financijska industrija već su dobro poznate, a čudno je koliko su Britanci zatečeni realnim europskim zahtjevima poput onog da sve strateški bitne europske financijske institucije više neće moći imati sjedište u Londonu te će ta velika europska prijestolnica izgubiti čak i dominaciju u klirinškim poslovima, a za koje se činilo da će ju držati u desetljećima koja dolaze. Spomenimo tu i odlazak velikih institucija EU iz Britanije kao ne manje važan "detaljčić". Isto tako, valja znati kako je sve više procjena da Britanija ne može imati koristi od uvođenja zaštitnih carina i drugih tarifa nakon izlaska iz EU te kako bi ključna posljedica moglo biti dizanje uvoznih cijena za britanske građane.
Projekcije govore da će Britanija teško gledati scenarij smanjivanja trgovinskog deficita s EU i ostatkom svijeta nakon izlaska iz EU. Pitanje je i što će se dogoditi sa sofisticiranim lancima opskrbe; na europskom tržištu nije neuobičajeno da jedan jedini dio potreban u proizvodnji automobila prođe proizvodni proces kroz petnaest zemalja te isto tako nije neuobičajeno da se dijelovi proizvedeni u Britaniji prvo šalju na sastavljanje u Francusku kako bi kasnije završili u njemačkim tvornicama automobila. Što Britanija dobiva slabljenjem pozicija u tim velikim lancima dobava? To da već sada padaju procjene kako će nakon Brexita 30 do 50 posto britanskog izvoza roba u EU biti izbrisano, dok će devastirajući učinak na izvoz usluga biti još lošiji.
Najzabavnije je da oni koji su politički zaradili na Brexitu, poput Borisa Johnsona, i dalje donose "profite" sunarodnjacima: uz to što je uspio zgroziti talijanskog kolegu kojem je poručio da će jedina ozbiljna posljedica biti pad izvoza talijanskog prošeka, doveo je i do toga da njemački kolega izjavljuje kako ne može podnijeti da je s njim u istoj sobi. A za britanske građane bit će jako korisno što je taj isti Johnson ovih dana spoznao kako je u Brexitu puno situacija, kako kaže, jako jako jako, baš jako složeno. Poput one s patentnim pravima. Baš obećavajuće za Britaniju, i, ponovimo, poučno za hrvatske populiste.