Europska unija nije jednostavna. Nije lako shvatiti kako funkcionira. Mi smo to naučili tijekom dugoga pristupnog procesa. I kad je Hrvatska potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što se smatralo prvim konkretnim korakom prema članstvu, pa sve do formalnog pristupa 1. srpnja 2013., učili smo o EU. Analizirali smo što članstvo mijenja u državi, kako će se odraziti na svakodnevni život građana. U tom nam je procesu često pomagala i Ujedinjena Kraljevina. Brojni seminari i radionice održavali su se u Hrvatskoj pod pokroviteljstvom britanskoga veleposlanstva, British Councila. Velika Britanija inzistirala je na tome da što bolje upoznamo i prihvatimo standarde Europske unije.
Uz stvarnu potporu, Velika Britanija je, kao i Nizozemska, a poslije i Njemačka, bila među članicama koje su izvršile velik pritisak na Hrvatsku tijekom pristupnog procesa zbog vladavine prava. Najčešće zbog suradnje s Haaškim sudom, a poslije i zbog pravosuđa, Britanci su cijelo vrijeme bili aktivni kako bi Hrvatsku podsjetili da neće biti popusta i da ćemo postati članica Unije kad zadovoljimo sve kriterije. Pritisak Velike Britanije bio je tolik da su se u Hrvatskoj javnosti pojavili strahovi da London želi kočiti Hrvatsku kako bi pričekala Srbiju i u paketu ući u EU. Nije da nisu postojala neka razmišljanja da se put Hrvatske i put Srbije prema EU nekako poveže. No, to nije dolazilo iz Londona, nego iz nekih drugih, srećom nedovoljno utjecajnih krugova, a razlika na tom putu bila je toliko velika da te države više nije bilo moguće na bilo koji način povezati.
Funkcioniranje Europske unije toliko je kompleksno da se mi i četiri godine nakon članstva i dalje privikavamo. Mi se privikavamo, a EU se istodobno mijenja. Usvajaju se nove direktive, povećava se takozvana pravna stečevina Unije.
Dok smo mi učili o EU u procesu pristupanja, čini se da su Britanci tek sada, kada su u procesu napuštanja, počeli shvaćati neke stvari oko Europske unije. Ne radi se o državnim službenicima koji svakako dobro poznaju EU, ako im je to bio dio posla. Kako je nedavno rekao i malteški premijer Joseph Muscat, "ne postoji loše pripremljen britanski državni službenik". Da su se pitali ti dobro pripremljeni državni službenici u Britaniji, ta država ne bi nikada odlučila napustiti Europsku uniju. Ali u državi koja ima takvu demokratsku tradiciju, državni službenici ne odlučuju. Oni moraju provoditi ono o čemu odluče građani. A građani Ujedinjene Kraljevine odlučili su napustiti Europsku uniju. Ta je odluka bila suluda, a nju će sada morati provoditi uglavnom oni koji se za to nisu zauzimali.
U međuvremenu su se glavni nositelji kampanje za Brexit sakrili u mišju rupu, čekajući neku pogrešku kako bi s kritikama o nedovoljnom zalaganju za britanske interese skočili na vladu. Oni i ne znaju više od toga. Nikada nisu nudili pravu alternativu članstvu u EU, osim što su govorili da će im biti bolje, da će time "vratiti kontrolu na britanskim granicama" (iako ta kontrola postoji jer UK nije dio Schengena!) te da će velik novac koji ide u Bruxelles, ili za "siromašne Rumunje i Bugare" ostati za Britanski zavod zdravstva. Govorili su o "suludim EU zakonima" koji guše britansku ekonomiju. Istina nije bila bitna u toj kampanji. I narod je nasjeo.
Velika Britanija je prevelika, prebogata, stabilna i prevažna država da ne bi mogla biti uspješna i izvan Europske unije. Tko zna, možda im doista jednoga dana bude i bolje. Ali svakako neće biti jednostavno. To pokazuje sam početak formalnog procesa razvoda od Europske unije. Jer i Europska unija je dobro pripremljena za pregovore o Brexitu. Iako je mogućnost da jedna članica napusti Europsku uniju ugrađena u Lisabonski ugovor, postupak nije jednostavan. On je nepoznat i nikada nije ni bio poželjan, dok je za EU krajnje neugodan.
Unija koja se od svog postojanja stalno širila, koja je postala sinonim za uspješnu integraciju slobodnih država koje dijele iste vrijednosti, koja smatra da je time postigla pomirenje među nekada zaraćenim narodima, jačala mir i spriječila sukobe, sada se suočava s početkom obrnutog procesa - da jedna država izađe iz članstva. Istina je da su neki narodi i prije članstva od toga odustali (Norvežani), da neki nisu ni htjeli krenuti tim putem (Švicarska), da su neki nakon početka pregovora od njih odustali (Island). Ali ovo je prvi put da je jedna država odlučila izaći iz EU. Ako se pokaže da će to za Britance biti bolje nego da su ostali, i neke druge zemlje članice mogle bi razmisliti o tome. EU je uspio izgraditi jedinstvo svih 27 koje ne dovode u pitanje svoje članstvo, premda neke od njih puno toga zamjeraju Uniji. One su odlučne, barem za sada, zaštititi interese svih 27 članica. Zato zagovornicima opstanka Europske unije nije u interesu da se Britanci glatko izvuku.
Sada kad je postupak već započeo, teško je vjerovati da se može zaustaviti. Kao i u braku, uvijek su ugodniji razgovori i pregovori o budućem zajedničkom životu od onih o razvodu. Pristupni pregovori se vode u atmosferi povjerenja jer se strane u pregovorima vide kao budući članovi iste obitelji. Pregovori o napuštanju Unije teži su jer se rješavaju i pitanja oko kojih se nije previše razmišljalo. Britanci sada saznaju da ne mogu tek tako izaći, da ne plate za sve višegodišnje financijske obveze koje je EU preuzela dok je Kraljevina bila članica. U konkretnom slučaju, to su programi za razdoblje od 2014. do 2020. To je preuzeta obveza, a ne, kako britanski mediji predstavljaju, "račun za rastavu". Oni prešućuju da će i Britanci, dok Kraljevina bude plaćala obveze za financiranje programa EU, moći koristiti sredstva iz tih programa.
Istina je da su Britanci među najvećim neto uplatiteljima u proračun EU, ali nisu jedini. Britanci tek sada shvaćaju da će granica između Sjeverne Irske (dio Kraljevine) i Republike Irske postati vanjska granica Europske unije. I, ako se drukčije ne dogovore s EU, režim prelaska te granice bit će isti kao na svim vanjskim granicama, što će ugroziti i mirovni sporazum o Sjevernoj Irskoj. Tijekom kampanje uoči referenduma pobornici Brexita najviše su ismijavali zakone EU o obilježavanju proizvoda. Sada, budu li i dalje htjeti trgovati s EU, a žele, morat će ih ispoštovati.
Britancima je važnije kako će urediti buduće odnose s Unijom, nego kako će proći u pregovorima o napuštanju te zajednice. Na kraju će oko toga i biti najveće razočaranje za one koji su mislili da će napuštanjem Unije sve u Britaniji biti jednostavno, bez obveza prema drugima. Britanci tek sada shvaćaju da nisu oni ti koji biraju kakve će odnose imati, kako oni kažu, s "Europom", misleći na EU. Kako žele i dalje trgovati, morat će prihvatiti Unijina pravila o trgovini, imati proizvode koji zadovoljavaju sve standarde EU, uključujući i one smiješne, nebulozne, nelogične i nepotrebne. Ako EU bude ustrajao u stavu da nema popuštanja oko poštovanja svih četiriju sloboda zajedničkog tržišta, Britanci će morati dopustiti i slobodno kretanje radnika iz država EU.
Sadašnje ponude Londona o rješavanju pitanja onih građana EU koji žive i rade kod njih već su naišle na odbijanje u Bruxellesu jer ih se smatra nedovoljnima i nejasnima. Taj prijedlog, naime, ne jamči čak ni zaštitu stečenih prava. Mnogi su državljani drugih članica EU koji na to imaju pravo počeli tražiti britansko državljanstvo. A u državama poput Belgije, Nizozemske i Njemačke višestruko je povećan broj zahtjeva Britanaca za državljanstvo. Često su to oni kojima, kao građanima Europske unije, nije trebalo državljanstvo jer su po svim pravima, osim prava glasa, bili ravnopravni s državljanima zemlje domaćina. Oni ne čekaju da im se sudbina riješi pregovorima, koji naposljetku mogu završiti i neuspjehom.
Na kraju bi Ujedinjena Kraljevina mogla završiti u odnosima kakve s EU imaju članice Europske ekonomske zone (EAA) - Norveška, Island i Lihtenštajn - te Švicarska koja ima posebni sporazum. One su dio zajedničkog tržišta s Europskom unijom. Kako sada stvari stoje, morat će, barem u prijelaznom razdoblju, poštovati i nadležnost i odluke Suda Europske unije. I u tom bi slučaju Britanci morali poštovati odluke EU a da ne sudjeluju u njihovu donošenju. Zato će se s pravom pitati čemu je sve to služilo i je li uopće bilo potrebno napustiti Uniju.