ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA U današnjem je društvu ključna emocionalna i intelektualna snaga i tu smo apsolutno ravnopravni, ako žene nisu i jače od nas!

    AUTOR:
    • Bruno Šimleša

  • OBJAVLJENO:
  • 10.03.2017. u 22:49

Goran Mehkek / CROPIX

Ako im date prava, to će uništiti obitelj. Pa tko će odgajati našu djecu? To je protivno prirodnom i Božjem zakonu. I Crkva kaže da ne bismo trebali biti ravnopravni. To se protivi našoj tradiciji. I zašto uopće provociraju s tim paradama, ni mi ne izlazimo na ulice. Uostalom, tko kaže da postoji diskriminacija, pa mogu raditi štogod žele, ali unutar svoja četiri zida.”

 

Sve ove izjave zvuče jako, jako poznato, zar ne? Slušamo ih svakog lipnja kad je vrijeme Povorke ponosa, svaki put kad je prebijena gej osoba ili kad izađe neki članak o tim čudnim ljudima koji su toliko čudni jer žele da ih tretiramo kao ljude, odnosno da poštujemo njihova ljudska prava. No, svi navedeni citati nisu tako suvremeni jer su sve navedene riječi izgovarane i prije 100 godina kada su se žene borile za svoja prava. I tada su nas uvjeravali da će ravnopravnost žena i muškaraca uništiti društvo i obitelj, da se to protivi tradiciji, Bogu i Crkvi koja je bila posebno glasna kada je ženama trebalo uskratiti prava. Naravno da se ništa od tih očajnih prijetnji nije dogodilo i da su ih i tada koristili samo kao intelektualno i duhovno jadan izgovor za opravdavanje predrasuda i nepoštivanja ljudskosti u svim ljudima. Vremena se mijenjaju, ali riječi kojima brane pravo na diskriminaciju ostaju iste.

Iako je žalosno da se i dalje sporimo oko toga trebaju li svi ljudi imati ista prava, dobra je stvar da smo ipak napredovali. Ni približno dovoljno da budemo prezadovoljni pa da se prestanemo boriti za još šire poštivanje ljudskih prava, ali ipak dovoljno da shvatimo da se ta borba isplati. Npr. mnoge žene iz generacije moje bake smatrane su ili preglupima ili nedovoljno važnima da bi se ulagalo u njihovo obrazovanje. Smatralo se da svaka žena svoje pravo mjesto mora pronaći unutar četiri zida. Majka i kućanica. I to je to. Bilo im je dostupno osjetno manje poslova i osjetno manje prilika za ikakav napredak. Čak su i pravo glasa u našim krajevima dobile tek nakon Drugog svjetskog rata. Smatralo ih se manje važnima, manje vrijednima, drugotnima. Zvuči poznato, zar ne?

Nama danas mora biti jasno da je mudro prihvatiti da Ženama mora biti dostupno sve kao i nama. Razumni i zreli ljudi bore se za ravnopravnost, a oni drugi... ma zapravo... ne trebamo se baviti njima, nego sobom.

Ravnopravnost žena i muškaraca nije akademsko pitanje za suhoparna razglabanja. Ravnopravnost nije tek jedna rečenica u nekom populističkom političkom govoru ili glavna mantra u uobičajeno loše sročenim govorima ljevičarskih udruga. Ravnopravnost žena i muškaraca mora postati činjenica u našem svakodnevnom svijetu. Znate kako je ja živim?

Živim je tako da supruga ne mora zvati doma kad je na poslovnom putu jer zna da se dobro brinem za našu kćerkicu. Živim je tako da sebe smatram jednako odgovornim ako nije skuhan ručak. Tako da ponekad očistim onaj ficlek u sudoperu na kojem se skupljaju komadići hrane. Tako da sam nakon što je ona prve tri godine bila više uz kćerkicu, rekao da ću ja odbijati neke poslove tako da ona može razvijati svoju karijeru. Živim je tako da se i ja budim kada je kćerkica bolesna ili kada nemirno spava. Ravnopravnost mora biti naša svakodnevna činjenica. U apsolutno svim životnim aspektima.

Dakle, želimo li se doista boriti za ravnopravnost, prva fronta je u našim domovima. Pa zašto se mi ne bismo jednako brinuli oko kuće i odgoja kao i naše žene? I ne, ne trebamo pomagati oko brige za kuću. Trebamo se brinuti za održavanje kuće. Kada smo živjeli u pećinama, bilo je logično da su poslovi podijeljeni. Logično je da se snažniji spol pobrinuo za nabavljanje hrane jer smo se hrvali s divljim životinjama, a često i divljim ljudima da bismo nabavili ili zaradili hranu.

 

Logično je da su se žene brinule za dom i djecu. Ali samo zato što je tada fizička snaga bila važan društveni faktor. A u današnjem je društvu ključna emocionalna i intelektualna snaga i tu smo apsolutno ravnopravni, ako žene i nisu jače od nas. I zato nema apsolutno nikakvog razloga da poslovi, odgovornosti i obaveze budu toliko različiti. Kada smo već izašli iz tih pećina, vrijeme je i da svoje mentalne sklopove izvedemo iz njih!

Ravnopravnost žena i muškaraca jedina je opcija za zdravo društvo. Apsolutna i potpuna. Jer žene to zaslužuju. A muškarci to zapravo trebaju. Barem oni koji su zreli!

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo