Možete li zamisliti da Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj službeno zatraži zabranu viceva o Muji i Hasi jer da ih vrijeđa kad se Bošnjake prikazuje slaboumnima. Ili da se liječeni alkoholičari pobune zbog viceva na račun pijanaca s obrazloženjem da se u njima obezvređuje teški medicinski i socijalni problem ovisnosti o alkoholu. Ako ste osjetljivi ili bez smisla za humor, baš svaku šalu možete doživjeti uvredljivom. To se dogodilo i meni prije nekoliko dana, kad se nekolicina roditelja djece s intelektualnim teškoćama našla pogođeni tekstom u kojemu sam se šalio s retardiranim osobama.
Njihova reakcija čini mi se pretjeranom jer ja, za početak, nisam spominjao nikakvu djecu. Osim toga, nisam bio ni zlonamjeran niti sam učinio nešto nesvakidašnje zazorno. Šale o retardiranima postoje oduvijek, u književnosti, kazalištu i filmu, a koji put su, usudio bih se kazati, upravo veličanstvene. Don Quijoteu bi u naše vrijeme Centar za socijalni rad dodijelio skrbnika, a našao bi se zacijelo i netko kome bi Cervantesovo ruganje sa šašavcem bilo neumjesno. Ako se ne smijemo šaliti na račun mentalno poremećenih, iz Fellinijeva “Amarcorda” morali bi izrezati antologijsku scenu u kojoj se šašavi ujak popne na stablo i viče: “Io voglio una donna”. Naljuti li se tkogod zbog moga bezazlenog ismijavanja retardiranih, mogao bi se zaista razgnjeviti i ako televizija emitira Zemeckisova “Forresta Gumpa”.
Ukratko, da inzistiramo samo na politički korektnom humoru, humoru koji nikoga ne vrijeđa, uskoro se ne bismo imali čemu smijati. No, ako trezveno pogledate, ljudi se svakodnevno smiju kojekakvim nedostacima drugih i to ne mora nužno značiti da su okrutni i bezosjećajni. Dapače, ja poštujem i djecu s intelektualnim poteškoćama i njihove roditelje, kao što poštujem svakog čovjeka, divim se njihovoj snazi i hrabrosti da ustraju u borbi za svoja prava unatoč brojnim nedaćama i ne mislim da sam im svojim tekstom oduzeo išta od njihova dostojanstva i ljudskosti.
Srdačno i prijateljski,
Ante Tomić