U slučaju Ratka Mladića, ratnog zapovjednika bosanskih Srba, vrijedi poznata hipoteza da je pravda spora, ali dostižna. Doživotna zatvorska kazna, koju je dosudilo Raspravno vijeće Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, uostalom, bila je jedina moguća presuda tom brutalnom gospodaru ljudskih života i smrti u agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Niti jedna presuda ne može oživiti ubijene ili izliječiti traume žrtava, međutim postoji bar moralna satisfakcija u činjenici da će Ratko Mladić svoje preostale dane provesti u zatvorskoj ćeliji. Još uvijek je to puno bolja sudbina od one koja je zadesila civile dalmatinskog zaleđa 1991., žitelje Sarajeva u četverogodišnjoj opsadi i sedam tisuća mučki likvidiranih bošnjačkih zarobljenika nakon pada zaštićene enklave Srebrenice.
Da je identične zločine počinio između 1941. i 1945., Mladić bi danas visio, ali otad je međunarodno pravo postalo bitno blaže i predmnijeva da ni najgori zločinci ne zaslužuju smrt. Uostalom, haški proces Mladiću nije donio nikakve nove informacije koje bi bile nepoznate prije početka suđenja. Ratko Mladić se volio slikati i hvaliti svojim vojnim umijećem (koje se svodilo na granatiranja naseljenih mjesta i iskorištavanje srpske nadmoći u teškom naoružanju sve do Oluje i operacija oslobađanja velikih dijelova BiH) i uvelike si je sam natovario niz optužbi. Sada će u zatvoru čekati kraj života, kao bolesni gubitnik na sudu, ali i u privatnom životu. Jer mu se i kći ubila zbog očevih zločina.
To što će navijači Partizana i Crvene zvezde skandirati njegovo ime, neće mu biti neka prevelika utjeha. Službena Srbija odrekla ga se po kratkom postupku kroz izjavu predsjednika Aleksandra Vučića da “treba gledati u budućnost”, pa ispada kao da je Mladića godinama skrivala nekakva viša sila, a ne Vojska Srbije i tamošnje obavještajne službe. Problem s doživotnom kaznom Ratku Mladiću jest to što neće ništa promijeniti, osim što će notorni zločinac ostati u zatoru. Kada su poslije Drugoga svjetskog rata saveznici organizirali Nürnberški proces, a poslije još niz suđenja slabije poznatim nacistima, uz fizičku likvidaciju glavnih Hitlerovih sljedbenika, najvažniji cilj bila je denacifikacija njemačkog društva.
Taj proces je trajao puna dva desetljeća, ali cilj je postignut, a to je potpuna preobrazba Njemačke u demokratsku državu, u koju se vrijedi ugledati. Iako i u Njemačkoj jača desnica, nitko ozbiljan u toj državi neće negirati odgovornost za holokaust ili umanjivati krivnju za zločine koje su počinili SS i Wehrmacht. Nažalost, dosadašnje presude donesene u Haagu, kojima su osuđeni gotovi svi važni pripadnici političkog i vojnog vrha Srbije i Republike Srpske, zaključno s Ratkom Mladićem, nisu jače nagrizle ideju Velike Srbije. Istina, tamošnje vlasti na čelu s Aleksandrom Vučićem u javnosti se distanciraju od ideja o ujedinjenju Srbije i Republike Srpske, koju je nedavno iznio Milorad Dodik. Motiv je očit - Srbija želi ući u Europsku uniju, a to nije moguće ako neće poštovati suverenitet drugih država.
Samo što je u isto vrijeme figa u džepu i iz Beograda nikad nije stiglo eksplicitno priznanje odgovornosti za ratove i zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Umjesto toga, krivnja se redovito dijeli na podjednake dijelove, poput, “u redu, jesmo razarali Vukovar, ali vi ste protjerali 200.000 nedužnih Srba, a u Bosni su divljali fanatizirani muslimani...”. Drugim riječima, svi su isti i zato treba ostaviti prošlost i gledati u budućnost, ako ćemo parafrazirati Vučića. Odnosi među narodima i državama u ovoj regiji neće biti normalni sve dok se ne promijeni ovakav način razmišljanja. Ali, dobro da je Ratko Mladić osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu.