Vjerojatno jedini konstruktivni prikaz budućeg slijeda odnosa Agrokora i politike veliki je intervju s Orsatom Miljenićem u novom broju Globusa. Tko ne zna, Miljenić je bivši hrvatski ministar pravosuđa, u Vladi Zorana Milanovića, i bivši doministar vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi Ivice Račana, a danas je šef saborskog povjerenstva za Agrokor. Citiram:
“Za mene Ivica Todorić nije ni crn ni bijel. Ne treba zaboraviti da je zapošljavao 60.000 ljudi, pa bi onako privatno više rekao da je bijel nego crn”. Pa dalje: “Mi ne idemo u kazneno-pravnu materiju, nego ćemo pokušati rasvijetliti stvaranje jednog trgovačkog društva i koncerna koji je postao veći od države. Zdrav razum jasno govori da se nije moglo bez politike”.
Miljenić koji je, da ne zaboravimo, prije svega dobar pravnik, a tek onda političar i član SDP-a, ima jasnu sliku toga čime bi se povjerenstvo trebalo baviti: “Što su radili Ivica Todorić i njegov menadžment i kako se ponašala hrvatska vlast od nastanka Agrokora”. Pritom on razumije da je priča o Agrokoru ujedno i priča o privatizaciji u Hrvatskoj, ali gurajući dalje protiv struje on kaže da je tu riječ “dobrim dijelom o uspješnoj privatizaciji” jer većina Agrokorovih kompanija i dalje radi, za razliku od loših privatizacija nakon kojih od kompanija nije ostalo ništa. I tek tu otvara pitanje: “jesu li uništena neka druga radna mjesta da bi Agrokor radio?”.
Zaživi li saborsko povjerenstvo za Agrokor u skladu s Miljenićevim zamislima, dobri su izgledi da svoj posao završi s čvrstom dijagnozom veličine i kontinuiteta sprege krupnog biznisa i politike u Hrvatskoj. Da bi se to dogodilo, Miljenić ne može ostati usamljen. Njegovo viđenje rada i ciljeva povjerenstva moraju s njim podijeliti i ostali članovi tog ad hoc sazvanog saborskog tijela. To je, barem zasad, teško zamisliti.
Nikola Grmoja, Mostov član povjerenstva, već jučer je pokušao rad povjerenstva usmjeriti u obračun oporbe i HDZ-a. “Zdravko Marić je gotova priča, sada tražimo odgovornost premijera”, poručio je gledateljima televizijskog kanala N1. Uz to, HDZ-u i SDP-u, kao vodećim strankama hrvatske politike, zamjera tehnički detalj kašnjenja izbora potpredsjednika povjerenstva.
Za razliku od nadstranačkog Miljenićeva pristupa, Grmoja, ali i SDP-ov šef Davor Bernardić koji izjednačava HDZ i Agrokor, postavljaju se kao stranački bojnici, pri čemu ni oni ne mogu biti saveznici jer Grmoja i dalje zastupa jedini pravi Mostov cilj: ukloniti iz vlasti HDZ i SDP kao stranke koje su od svih najviše umočene u dosadašnju korumpiranu politiku u Hrvatskoj. To može biti i točno, jer najveće su i najdugotrajnije, ali nije, ne treba, pa ni ne smije biti predmet rada povjerenstva za Agrokor.
Vlada Andreja Plenkovića prva je u nizu od četrnaest koja se suprotstavila sprezi Agrokora i države i prva koja je odbila uložiti novac poreznih obveznika za pomoć koncernu kada je to od nje zatraženo. Jedina od svih nije se okoristila povlasticama suradnje s predsjednikom koncerna koji je dobro znao kako i gdje će pronaći meku točku svake dosadašnje političke garniture. Ovaj put to mu nije uspjelo. Ponestalo mu je vremena.
To ne znači da je ova Vlada dobra, niti da je Plenković zato što se usudio suprotstaviti Todoriću automatski i dobar premijer. Upravljanje državom daleko je opsežniji posao od reguliranja odnosa politike s najvećim poduzetnikom. Bespredmetno je, međutim, upravo ovu Vladu rušiti zbog njene bliskosti s Ivicom Todorićem.
Todorićeva tvrdnja, objavljena jučer na njegovu blogu, kako je riječ o “monstruoznom političkom procesu u režiji najviših državnih dužnosnika” jednostavno ne stoji. Agrokor je možda bio država u državi, ali Todorić nikada nije bio političar, niti se sam aktivno bavio politikom. Njegovi poslanici u državnim tijelima nisu Agrokor zastupali kao političku stranku. Tu je ujedno i jasna razlika između Ivice Todorića, vlasnika Agrokora, i njegova oca Ante, koji je doista svojedobno zaglavio u zatvoru kao jedan od sudionika Hrvatskog proljeća. Drugo vrijeme, drukčije okolnosti.