Zna li desnica što radi ljevica? Što radi desnica, ljevica misli da joj je jasno i svakoga dana na to upozorava, glasajući se na sto stentorskih fejsbukovskih usta… S blogerajem po tzv. portalima, doduše, malo se posustalo, otkako je ponestalo para jer je zloglasni Hasanbegović zavrnuo slavinu. Zato se idejna borba prenijela na druge frontove. Poduzimaju se izravne akcije u duhu direktne demokracije, a za to ti ne treba novac budući da se možeš osloniti na inherentni angažman egzistencijalno ugroženih društvenih skupina koje sačinjavaju “poštenu inteligenciju”.
U prvoj fazi povela se borba protiv samoga “Hasana” - inicirana kao “borba protiv fašizma”. Zatim se akcija prenijela na zagrebački Filozofski fakultet, kao kampanja protiv “objedinjavanja” studija filozofije i teologije, zapravo protiv ideje da se dopusti uobičajena praksa interdisciplinarnog studija priznavanjem “kredita” bogoslovima i laicima koji studiraju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ako nekoliko kolegija upišu na Filozofskom. Ustanak se vodio pod egidom “antiklerikalizma”. Što je, zapravo, smiješno, jer je u toj ideji bila sadržana zamisao “otvaranja” zagrebačke teologije prema svjetovnoj akademskoj zajednici, ranije naznačena malim pomacima kao što je ovogodišnja, prva u povijesti, proslava “brucošijade” na toj crkvenoj obrazovnoj ustanovi iz 1669. godine. Ono što su na Trnju doživjeli kao ofenzivu klerikalizma, na Kaptolu su vjerojatno vidjeli kao “koncilsku”, modernu gestu. Odbojna reakcija svakako je osnažila reakcionarne krugove u tom crnom jatu.
Ono što je počelo s “antiklerikalizmom” razvilo se zakonomjerno u akademski rat protiv konzervativnog establišmenta, koji uvijek možeš povesti iz menze u podrumu Filozofskog fakulteta, gdje je katedru držao i sam Đoni B. Štulić. Svršilo je smjenom profesora Unratha, dekana koji se sam pretvorio u komičnu figuru kad je angažirao zaštitare bojeći se upada terorista prilikom svog susreta s japanskim ambasadorom. Dekan, naravno, nije bio pravi cilj, nego profesorska kabala predvođena rektorom Borasom, koji se na početku mandata predstavio ovom malom, izluđenom gradu stupajući na čelu procesije kostimiran kao karikatura svog uglednog staleža.
Kad je “antiklerikalna” i “antikonzervativna” faza instant-revolucije dovršena, pokrenuta je velika kampanja protiv “antiaborcionista”. To su male skupine ljudi koji nemaju preča posla nego da mole pred bolnicama u kojima se, po njihovu mišljenju, provodi holokaust fetusa. Sama njihova prisutnost izazvala je gotovo histeričnu provalu ogorčenosti i podsmijeha na društvenim mrežama, ali, politički, to je definirano kao “posljednja linija obrane” pred nadirućim fanatizmom, zakonodavnom represijom žena te njihova prava da raspolažu svojim tijelom. O takvoj ugrozi, realno, nema ni govora s obzirom na raspored snaga u politici, političke prioritete vlasti i poziciju Hrvatske u Europskoj uniji. No, to nije razlog da se ne povede ogorčena “principijelna” borba. Hrvatsko društvo nastoji se pritom prikazati kao izgledna žrtva podivljale nemani kojom upravljaju primordijalne nečiste sile - fašizam, klerikalizam, te konzervativno reakcionarstvo koje ugrožava osnovna ljudska prava. Je li to stvarno iskustvo života u ovoj ekonomski zaostaloj zemlji, predzadnjoj u cijeloj Europskoj uniji, koja se već dvadeset i pet godina ne uspijeva otrgnuti iz socijalizma, determiniranog pretežno podržavljenim privrednim funkcijama?
Naprotiv - Hrvatska se čini kao mirna, tolerantna zemljica u kojoj se ugodno živi, koju ljudi rado posjećuju jer je beskonfliktna, sigurna, s najnižom stopom kriminala u svijetu izuzimajući jednu ili dvije države europskog sjevera. Zagreb je tako ugodno mjesto da ga ni donedavni premijer ne namjerava napustiti kad se vrati u vrhove svjetskog biznisa - radije će na putu provesti pola godine, nego da se miče s ove točke gdje su more i najbolja svjetska skijališta podjednako blizu, a dostupne su sve pogodnosti europskog života. Sve je u Hrvatskoj, zaista, super - ako tu ne moraš zarađivati za život, što je prava tlaka, jer se ekonomija nikako ne može odlijepiti od dna. No, vidljiv uspon počeo je upravo u prošlom, kratkom mandatu Vlade premijera-tehnokrata, kad su svi temeljni pokazatelji iz crvenog prešli na zeleni dio skale. Svi normalni ljudi znaju - u Hrvatskoj jedini je istinski problem ekonomija, a ne duboke društvene deformacije, ovdje ne caruju fašizam, klerikalizam i reakcija - ali doista nema para. Siromaštvo rađa provincijalizam, a provincijalizam je majka gluposti. Koja se rafinira u derivat ljevičarskog populizma i folklorno desničarenje. Ali, te “izvaninstitucionalne” manifestacije ne utječu bitno na hrvatsku politiku jer je kod nas država u svemu jaka i premoćna. Tek je politički aktivizam idejno i politički neusustavljenog Mosta okrhnuo tu institucionalnu inertnost, dokinuo stabilnost koja priječi poboljšanja, ali ne dopušta da se zajednica raspadne.
Ukratko, problem Hrvatske nije ni podivljali fašizam, niti klerikalizam ili reakcionarstvo, problem je njena zaostalost, inkompatibilnost s europskim i svjetskim kontekstom. Borci na lijevoj fronti to žele još više produbiti. Oni priželjkuju uspostavljanje definicije “antifašizma” izvan važeće, europske i zapadne norme “antikomunističkog antifašizma” (jer je “komunistički antifašizam” također jedan zločinački projekt čije se žrtva još nisu prebrojile, jer se ovdje tek pristupilo iskopavanju, dok su svjetske statistike tako porazne, da je problem tek sagledan u modernoj historiografskoj literaturu u knjigama što su izašle posljednjeg desetljeća). Također, htjeli bi antiklerikalnu borbu voditi ne samo protiv kršćanskog pokreta koji je zahvatio istočnu Europu, nego i protiv same institucije Katoličke crkve, koju optužuju da ga je potakla, što je smiješno, jer je ona feudalno ustrojena i konzervativna, pa prelatima idu na živce ti prozeliti koji hodaju po vodi, kao i sam Kristu nalik papa Franjo, i to više nego prosječnom ultraljevičaru iz birtije, koji će među pripadnicima laičkog pokreta odmah prepoznati srodne duše…
Hrvatska jest konzervativna, ali sve njezine institucije potječu iz socijalizma. Raspadaju se i više ne vrijede ni pišljiva boba, ali nove tek treba izgraditi, i to u duhu europskih liberalnih vrijednosti, a sigurno ne kao uporište “antiliberalnokapitalističkih” akcija i “direktnodemokratske prakse”. Lijeva uhljebarska inteligencija jasno sagledava problem - kapitalistička revolucija, famozne “reforme”, koje neće biti egalitarne, nego zapadnjačke i europske, Hrvatsku će (ako dragi Bog i Marx to dopuste) pretvoriti u još jednu Slovačku ili Irsku, što znači da će se dokinuti autonomija “javnog sektora”, pojilišta na kojemu se napajaju horde raznih lokalnih antiglobalista, koje nadasve obilježava - neizvrsnost. Anonimni profesorčići s patvorenim referencijama s bijednih i lažnih domaćih akademskih ustanova, aktivisti u nevladinom sektoru koji žive od Vlade koju podupiru ili ucjenjuju, umjetnici koji su angažirani politički, a ne stvaralački, pa “kreiraju političku umjetničku praksu”, a nemaju priznata djela, osim ako ne proizvedu kakav skandal… To je sve jedan veliki sindikat, koji nema svoj centralni komitet. Ipak djeluje kao geštalt, s kolektivnim umom koji donosi vrlo racionalne zaključke i smjernice. Planira revolucionarne akcije, preuzimanje institucija “javnog sektora” radi ponovnog osvajanja novca iz državnog budžeta. Prihodi su im bili ugroženi padom esdepeovske Vlade, koju su doživljavali kao garanciju obrane interesa, prihoda i vrijednosti. Kako se održati kad te Vlade više nema?
Ofenziva je najbolja defanziva. Novoj vlasti treba pokazati da je jeftinije da ih kupe, nego da se s njima bore. Što je potpuno točno. Hrvatska je siromašna, ali najskuplje bi bilo destabilizirati društvo te pokvariti beskonfliktnu klimu. Desnica zaista ne prijeti - oni tiho mole, glasno pjevaju Thompsona, divljaju po Slavoniji ako ruše vlast, ali sad imaju svoju, pa ne moraju… Ukratko, najpametnije bi bilo da se cijeli lijevi sektor kupi za male pare, ali bit će da to ne treba savjetovati mandataru, jer se on, kako se čini, ekipira da upravo to napravi.