Duboka mržnja koja se širi društvenim mrežama prema Andreju Plenkoviću nakon što je politički eutanazirao bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića poprima obrise masovne desničarske histerije. Prijetnje i uvrede šalje Velimir Bujanec, biskup Vlado Košić sugestivnim porukama pruža potporu Hasanbegoviću, Željko Glasnović protestira na Trgu žrtava fašizma, a gomila anonimusa sipa uvrede i optužbe prema kojima HDZ-ov premijer ispada izdajica "prave" Hrvatske.
Tko gubi, taj se ljuti.
U biti, što će hrvatska kultura izgubiti odlaskom Zlatka Hasanbegovića?
Kvalitativno baš ništa. Hasanbegović je doslovno upao u Ministarstvo kulture bez bilo kakvih profesionalnih referenci, zbog čega je prosvjedovalo više od tisuću umjetnika, među kojima i oni bliski HDZ-u kao Anja Šovagović. Sve što je kasnije radio, samo je izazivalo društvene podjele i pokazivalo koliko je loš ministar.
Njegovi sljedbenici kažu da je trebao ostati ministar jer je osvojio puno preferencijalnih glasova?
Preferencijalni glasovi nisu nikakav uvjet za ulazak u Vladu. Uostalom, i po tom kriteriju Hasanbegović zaostaje za Plenkovićem, koji je dobio nekoliko puta više glasova na izborima, što pokazuje koga od njih dvojice HDZ-ovi birači doživljavaju kao lidera. U pitanju je budućnost HDZ-a, kojeg je zamalo uništilo Karamarkovo desničarenje i zato je odmak prema demokršćanskoj politici bio uvjet opstanka. Paradoksalno, ali više kritika protiv Plenkovića stiže od desnog krila HDZ-a nego, recimo, iz HNS-a ili manjinskih zastupnika.
Nije li naivno misliti da je došao kraj HDZ-ove desne politike?
Daleko od toga, HDZ je bio i ostao na desnom krilu političkog spektra. Ali u srijedu je Hrvatska dobila umjerenu Vladu, kojoj pohvale stižu od Bruxellesa do Beograda. Što je dobra startna pozicija, makar zato što u Vladi više nema nikoga tko je s nostalgijom govorio o NDH. Ponekad se treba zadovoljiti malim pomacima naprijed.