Osnovavši Dikasterij za služenje integralnome ljudskom razvitku, papa Frane je socijalno djelovanje Katoličke crkve i formalno, na organizacijskoj razini, dignuo i izjednačio kako s teologijom (o kojoj se stara Kongregacija za nauk vjere), tako i s kadrovskom i organizacijskom politikom (kojom se bave kongregacije za biskupe, evangelizaciju, kler, odnosno redovništvo) itd.
U novi Dikasterij, koji počinje djelovati baš na crkveni Svjetski dan mira, tj. Novu 2017 godinu, udrobljena su četiri sadašnja papinska vijeća: Iustitia et pax, Cor unum, za pastoral migranata, te za pastoral zdravstva. U nadležnost Dikasterija potpada i Međunarodni Caritas.
Bavit će se, dakle - kako je Papa napisao u Apostolskom pismu motu proprio "Humanam progressionem" kojim ga je osnovao - "pitanjima koja se tiču migracija, potrebitih, bolesnih i isključenih, marginaliziranima, žrtvama oružanih sukoba i prirodnih katastrofa, zatvorenicima, nezaposlenima, žrtvama bilo kakva oblika ropstva odnosno torture, te drugim osobama kojima je dignitet ugrožen". Bavit će se i ljudskim pravima, osobito onima koja se odnose na rad, uključujući i rad maloljetnih, na trgovinu ljudskim bićima, na smrtnu kaznu i na razoružanje.
Kao što se vidi - Dikasterij za služenje integralnome ljudskom razvitku bavit će se upravo onim pitanjima koja je papa Bergoglio istaknuo u svome dosadašnjem pontifikatu, davši im više pozornosti i privlačeći na njih više medijske pažnje nego su to činili njegovi prethodnici, nipošto neosjetljivi na socijalne ugroze ljudskog dostojanstva.
Bl. Pavao VI je neka od spomenutih papinskih vijeća osnovao, sv. Ivan Pavao II je enciklikama "Laborem exercens" i "Centesimus annus" revalorizirao i proširio tematiku sadržanu u enciklikama "Rerum novarum" Lava XIII odnosno "Quadragesimo anno" Pija XI, čija se revolucionarnost obično zaboravlja. Ostale prethodne enciklike su u znatnom svome dijelu bile inspirirane, čak iznuđene, potrebom Katoličke crkve da odoli konkurenciji socijalističkih i nadasve marksističkih ideja o socijalnom izrabljivanju i ponižavanju, dok je papa Frane, oslanjajući se donekle i na Pija XI, promijenio optiku. Nije bilo nužno tući mrtva konja istočnoevropskoga "realnog socijalizma", ali je bilo nužno odgovoriti na nove i nerijetko podmuklije nasrtaje realnog kapitalizma u uvjetima realne globalizacije.
U momentu kada potlačeni i poniženi gube potporu među političkim strankama, kada taj aspekt nije više nikakav izborni adut u razvijenome svijetu, kada postoji verbalni konsenzus oko socijalnih vrijednosti i realni nonsens odustajanja od pretvaranja tog konsenzusa u akciju, neke od crkava - među kojima je Katolička najvažnija s obzirom na golem postotak kršćana koje okuplja - preuzele su na neki način stijeg s barjakom ne samo tješenja žrtava i molitve za njihovu dušu, nego i medijske presije radi promjene stanja. Na primjer, u emigrantskoj krizi koja potresa Evropu nerazmjerno snažnije od realnoga ekonomskog i logističkog danka koji je nametnut nekima od najrazvijenijih i najbogatijih država na našoj planeti, te crkve su najglasnije, a katkad i jedine u bičevanju bijednoga i katkada brutalnog egoizma ugojenih birača protiv nevoljne sirotinje.
Socijalna nepravda i pravda našle su se visoko u agendi pape Frane i zato što su bile visoko u rezonima kardinala kada su ga birali za papu, kako svjedoči i podatak da je prvi među papama izabrao za se ime Assiškog Siromaška.
Papa Frane, potomak talijanskih emigranata, od prvoga je svoga apostolskog putovanja u Italiji, na otočić Pantelleriju koja je prva točka iskrcavanja ilegalnih imigranata iz Afrike i s Levanta, stavio imigrante na ledolomni pramac svoje agende. Jednu od sekcija novog Dikasterija, posvećenu baš izbjeglicama i migrantima, papa Frane je privremeno stavio pod svoje osobno vodstvo, naglašavajući tako hitnost problema kojima će se baviti.
Strukturu dopunjuju povjerenstva za milosrđe (kojemu je Papa posvetio sadašnju Svetu godinu), za ekologiju (kojoj je posvetio encikliku "Laudato si'") itd.
Papa Frane je osnutkom i nazivom novog Dikasterija - ne sâm, nego po savjetu i poticaju Kardinalskog povjerenstva osnovanoga ad hoc za reformu Rimske kurije, a na zahtjev Kardinalskog zbora uoči konklava - pomaknuo socijalni nauk prema integralnome ljudskom razvitku. Što to znači u praksi i koliko je Katolička crkva spremna za taj pomak - vidjet ćemo sljedećih godina. Nije riječ - i tu je motu proprio veoma jasan - samo o djelovanju unutar Crkve, nego i u znatnoj mjeri o djelovanju Crkve među državama, svjetskim i nevladinim organizacijama, praktički tout azimut.