U prošlotjednom broju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor reagirao je na dva moja teksta posvećena polemikama oko školskog kurikuluma povijesti. Naljutio se što sam ga naveo kao primjer povjesničara koji suvremenoj povijesti pristupa rigidno i monološki, koji ne propituje vlastite ideološke pozicije te drži da bi školska nastava povijesti morala služiti učvršćivanju jedne (njegove) ideologije.
Odmah ću reći: jako mi je drago da je gospodin Nazor odgovorio na moje članke. Jer, upravo njegov tekst služi kao savršeni ilustracijski materijal da sam bio u pravu. Dok gospodin Nazor niječe moje teze, njegov tekst te teze u cijelosti ilustrira.
Gospodin Nazor svoj tekst koristi da bi osim sa mnom polemizirao i s nizom drugih ljudi, od patrijarha Vartolomeja, preko nevladinih udruga, do Milorada Pupovca, po čemu zaključujem da sve te ustanove i ljude doživljava kao dio iste, mnogoglave hidre. Kako to nismo, ili bar nisam ja, produbit ću samo teze koje sam osobno iznosio u tekstovima.
Naivni amaterizam
Gospodin Nazor u više navrata veli da je on povjesničar i da samo iznosi činjenice. Svakom tko poznaje makar i osnove povijesne metodologije jasno je koliko je taj stav amaterski naivan. Činjenice su u povijesti kao artikli u samoposluzi. Svatko može uzeti košaru i iz samoposluge činjenica iznijeti ono što mu odgovara. Da je tomu tako - uostalom - svjedoči i niz historiografskih polemika (poput - recimo - one najnovije o Stepincu) u kojima obje strane “iznose činjenice”. Činjenice doista moraju biti temelj historiografova rada - ali, ne tako da ih povjesničar sipa na stol kako mu odgovaraju, kao karte u trešeti. Posao povjesničara ne sastoji se samo u tome da činjenice iznosi, nego da ih kontekstualizira. U taj i takav posao i kavansko-amaterski i profesionalni povjesničar neizbježno unose svoju ideologiju. Ali, profesionalni bi se povjesničar od kavanskog morao razlikovati po tome što je te nužne subjektivnosti svjestan. On bi morao osvijestiti vlastitu ideologiju te minimizirati njen “rad” u tekstu. Morao bi imati intelektualnu strogost da iz “samoposluge” uzme i one činjenice koje mu ne idu na ruku te da jasno razdvoji činjenice od ideoloških vrijednosnih sudova. Tekst gospodina Nazora, bojim se, pokazuje da on za takvu intelektualnu operaciju nije kognitivno spreman.
Gospodin Nazor piše kako je “činjenica” da je “Domovinski rat jedno od najsjajnijih, ako ne i najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti”. Izrečeni sud nije “činjenica”. Izrečeni sud je Nazorova vrijednosna prosudba, prosudba s kojom ja osobno nemam problema, ali za razliku od Nazora ja sam svjestan da je riječ o ideološki obojenoj vrijednosnoj tvrdnji, a ne o “činjenici”. U pluralnom i demokratskom društvu, ta je tvrdnja legitimna, nju se može braniti i napadati, ali su jednako tako legitimne i sve srodne ideološke tvrdnje. Recimo da je najsjajniji trenutak hrvatske povijesti pobjeda “vatrenih” nad Njemačkom 1998., ili AVNOJ u Jajcu, ili plenum studenata Filozofskog, ili buna pučana Matija Ivanića, ili trenutak kad je Krleža napisao “Balade Petrice Kerempuha”. Koji ćete trenutak izabrati kao najsvjetliji, a koji kao najtamniji stvar je vlastitog odabira koji je sam po sebi ideološki čin. Onog časa kad ovakvu vrstu tvrdnji pokušava uvesti u školski kurikulum kao obvezujuću, gospodin Nazor u školsku nastavu povijesti ne unosi činjenice. On unosi vlastitu ideologiju. To je upravo ono što sam u svojim tekstovima tvrdio da Nazor radi, a on svojim polemičkim tekstom moju tvrdnju jasno ilustrira.
Više dimenzija
Gospodin Nazor također piše da bi u hrvatskoj školskoj nastavi povijesti trebalo “vrednovati događaje iz hrvatske povijesti primarno prema tome kakve su posljedice isti imali za Hrvate i Hrvatsku”. Doista mi je nevjerojatno da čovjek koji ima doktorat iz humanističkih znanosti ne vidi koliko je ovaj prohtjev ideološki ukorijenjen. On je u jednakoj mjeri ideološki kao što bi bio imperativ da nastava povijesti “vrednuje događaje” iz perspektiva marksističke povijesti, dijalektičkog materijalizma i klasne borbe - što je, recimo, bila karakteristika kurikuluma povijesti u socijalizmu. Zašto bi se u povijesti događaji vrednovali baš “prema tome kakve su posljedice imali za Hrvate”? Zašto se ne bi vrednovali - recimo - po tome kako su i koliko pridonosili socijalnoj pravdi? Ili razvoju demokratsko-liberalnih vrednota, ljudskih, rodnih i inih prava? Ili po tome koliko su pridonijeli zaštiti okoliša, ili rastu BDP-a, ili uspjehu mog nogometnog kluba? I - na koncu - zašto bi se u nastavi povijesti događaje moralo “vrednovati” iz jedne, isključive vrijednosne perspektive, ukorijenjene u jednoj (nacionalističkoj) ideologiji? Zašto naprosto nastava povijesti ne bi bila dijaloška, pluralistička forma, u kojoj bi se kroz debatu i konfrontiranje oprečnih tvrdnji (pa i činjenica) pokazalo da povijesni događaji imaju više dimenzija, te da različitim pojedincima, nacijama, društvenim grupama i klasama mogu značiti posve različite stvari? Već sama činjenica da Nazor proklamira u kojem bi se ključu trebalo “vrednovati” događaje u školi pokazuje da on želi ideološki okovati hrvatsku nastavu povijesti. Nazor - ukratko - vlastitim riječima potvrđuje da sam bio u pravu. Potvrđuje da u “nazorovskoj slici povijesti” postoji “svrha” nastave povijesti, a njena je svrha širenje njegove vlastite - nacionalističke - ideologije.
Ante Nazor je čovjek duboko usađen u jednu - svoju ideologiju, a to je nacionalizam (jer je nacionalizam jednako ideologija kao i fašizam ili komunizam, a kao ideologija jednako je krvav kao i spomenute dvije). To - dakako - nije moja ideologija. Ja tu ideologiju ne volim i protiv nje se borim, jer mislim da zaglupljuje zajednicu i na duge staze šteti naciji. Ali, ja gospodinu Nazoru kao građaninu ne odričem pravo na njegovu ideologiju. Ona je savršeno legitimna, ma koliko je ja god držao štetnom i glupom.
Problem nastaje u onom trenutku kada gospodin Nazor, sada ne više kao građanin nego i kao profesionalni povjesničar, počne vlastitu ideologiju unositi u školski kurikulum. To pravo gospodinu Nazoru ja odričem, jer on na to nema pravo, pošto taj kurikulum treba biti i moj, i mog djeteta, i svih drukčijih.
Osjećaj nelagode
No, još veći problem je u tome što gospodin Nazor kao doktor povijesti i vidljivi javni intelektualac uopće ne vidi da radi to što radi. Strašno je što čovjek s najvišom obrazovnom titulom u historijskim znanostima nije kadar u vlastitom rasuđivanju razlikovati ono što su činjenice, ono što je (neizbježno selektivni) odabir činjenica te ono što su naprosto ideološki vrijednosni sudovi. Moram reći da sam gotovo postiđen što oko ovakvih stvari uopće moram polemizirati s profesionalnim historiografom, jer bi već i student prve godine Filozofskog fakulteta morao steći sposobnost ovakve metodološke samosvijesti i ideološke samorefleksije. Gospodin Nazor studirao je povijest na istoj katedri na kojoj i ja. Na toj katedri predavao je niz povjesničara - poput pokojne Mirjane Gross - koji su pomno i promišljeno mislili o alatima i metodama vlastite struke. Osjećam nelagodu što je gospodin Nazor izišao s te katedre, pa se još domogao i doktorata, a da nije razvio sposobnost najosnovnije povjesničarske samorefleksije. Nije grozno što iz gospodina Nazora progovara ideologija. Grozno je to što ona progovara, a da on to ni ne zna. Čovjek koji je do te mjere kognitivno nepripremljen za propitivanje vlastitih metoda i ideologije kao što je Nazor doista ne bi trebao imati posla s nečim što je tako osjetljivo na zloupotrebu kao što je školski kurikulum povijesti.
Za kraj, rečenicu-dvije ću “privatizirati” ovaj tekst, što će mi čitatelji - nadam se - oprostiti. Ante Nazor nije prvi polemički protivnik koji pučkom psihologijom pokušava introspekcijski domisliti moje emocije kad gledam hrvatsku zastavu na Marjanu, te koji - kako veli - “ne može objasniti uzroke mog bijesa” prema službenom diskursu u Domovinskom ratu.
Rat i poslije njega
Nazoru na znanje: ja sam u domovinskom ratu (koji - kao i sve ratove - pišem malim slovom) sudjelovao. Ako je vjerovati Nazorovoj biografiji na Wikipediji, u tom sam ratu kao aktivni vojnik na bojištu bio dulje od njega. Tijekom 1992. ratovao sam na južnom bojištu, potom sam kao regrut pridruženi 4. brigadi ratovao u Bosni i Hercegovini (gdje - po službenoj nazorovskoj historiografiji - Hrvatske vojske “nije bilo”), a tijekom kasne 1993. i rane 1994. bio sam kao pripadnik 6. pukovnije na položajima u Petrovu polju (Umljanovići, Crivac, Čavoglave…). U tom sam ratu vidio i “svijetlih” i “nesvijetlih” stvari, dijelio sam rov i s antifašistima i s fašistima, dobrim i lošim ljudima. Naučio sam da u tom ratu - kao valjda i svakom ratu - ljudi koji imaju malo zajedničkoga ratuju zato što ih je izvanjska pogibelj silom i privremeno ujedinila. Kad završi rat, ti ljudi imaju upravo onako malo zajedničkog kao što danas imamo Ante Nazor i ja. To vrijedi za sve ratove - vrijedilo je i za partizanski, pa vrijedi i za domovinski.
Ja sam - ukratko - svoj rat odradio. Odradio sam ga, skinuo se i vratio točno na ono radno mjesto i točno na onaj posao koji i sam prije rata radio. Za razliku od mene, gospodin Nazor je od svog ratovanja napravio karijeru od koje sve vrijeme do danas i živi. Zaposlio se u vojsci, radio u njoj godinama, a potom preuzeo ideološku funkciju koja mu svakog mjeseca plaća račune. Upravo je to točka koja ne ideološki, nego klasno-interesno razdvaja gospodina Nazora i mene. Ja - za razliku od njega - od svog ratovanja nisam napravio profesiju.