Kad je Krleža u posljednjem valu hodočasnika 1925. krenuo prema Moskvi, bio je dovoljno zapadnjački pristran da ga je Azija asocirala na "zonu atonalne muzike, veoma niske higijenske ljestvice, u sjeni demonskih W.C.-ova, i državnih granica, na kojima liberalni rukopisi predstavljaju krijumčarsku robu", ali se još uvijek pitao "da li će Zapad nametnuti Istoku Veselu udovicu ili Istok Zapadu nove društvene imperative". Danas znamo odgovor na to pitanje, s tim što zapadna raskoš ("cigarete u srebrenom staniolu"), ali i saloni Mercedes-Benza i Hèrmesa, više nisu nikakva rijetkost u mondenim kvartovima Moskve i Peterburga.
Druga je stvar s državnim granicama i liberalnim rukopisima, što nas uvodi u pitanje trenutnih ruskih društvenih imperativa. Putinova Rusija ustavna je demokracija, ali bez djelatne opozicije i pravne sigurnosti. Ustav mnogo jamči, ali malo znači. Staro sovjetsko državno vlasništvo podijeljeno je među ovisnim oligarhima, koji obnašaju ulogu servisnog plemstva (služiloe dvorjanstvo) iz carskih vremena. Biti protiv takvog sustava često je pitanje života i smrti. Zato ima toliko usporedbi s ranim danima Mussolinijeva režima, kad je opozicija još bila u parlamentu (do promjene izbornog zakona 1928.), ali su zato padale glave oporbenih zastupnika (Giacomo Matteotti, 1924.).
Narav Putinove vlasti može se nazrijeti iz nekoliko recentnih detalja. Iste večeri, nakon što je američki državni tajnik Rex Tillerson otputovao iz Moskve 12. travnja, pored vala premetačina, devet oporbenjaka uhićeno je uzduž Rusije - od Nahodke do Samare (Russkij monitor, 13. travnja). Nešto ranije, u ožujku, protojerej Vsevolod Čaplin, koji je blizak Kremlju, tražio je da se obnovi smrtna kazna za "izdajnike domovine" te da specijalne postrojbe likvidiraju neprijateljske emigrante, jer "naša je civilizacija, koja je istinski kršćanska, uvijek bila spremna na obranu i nije davala ni jednu šansu neprijateljima naroda" (www.ura.ru, 10. ožujka). Ponašanje Ramzana Kadirova, Putinova čečenskog gubernatora, koji uz rusku potporu terorizira svoje podanike, a odnedavno ubija čečenske gejeve, po mišljenju jednog eksperta, "predstavlja kolektivni ‘id’ Putinova režima, manifestaciju njegova osnovnog instinkta, njegove unutarnje agresije, njegovih najdubljih, najmračnijih žudnji" (NYR Daily, 19. svibnja). Poznat je slučaj publicista Rizvana Ibragimova, koji je mučen elektrošokovima zbog knjige kritične prema čečenskim vlastima i vjerskim liderima (Kavkazkij Uzel, 6. svibnja), no postoji mišljenje da je uporaba torture danas sveobuhvatnija nego pod Staljinom te da je "Putinov GULAG strašniji od Staljinova GULAG-a" (www.akirama.com, 6. svibnja).
Sve ovo govori o slabosti režima, njegovim idejnim kontradikcijama, ali objašnjava i depresivno stanje ruskog društva, zahvaćena siromaštvom i nizom drugih problema. Tijekom prošlog desetljeća broj HIV pozitivnih se povećavao za 10 posto svake godine i trenutno ima više od 1,5 milijuna zaraženih, što predstavlja golem problem za inače potonulo rusko zdravstvo (Federal Press, 3. svibnja). Depopulacija pridonosi rastu stranih radnika, često iz bivših sovjetskih republika, ali i iz Kine, koja nemilosrdno eksploatira ruske resurse u Sibiru. Kineske su vlasti nedavno čak najavile da su spremne izgraditi 3000 km dug cjevovod koji bi prenosio vodu iz Bajkalskog jezera, preko Mongolije i Xinjianga, do grada Lanzhoua, pokrajina Gansu, premda je javnost u Rusiji i Mongoliji protiv ovog ekološki sumnjiva projekta (APN, 7. ožujka).
Za državu s hegemonističkim pretenzijama, Rusija je, zapravo, neobično slaba. U svijetu gotovo da nitko nije ni primijetio, dijelom i zbog službenog blokiranja vijesti, kako je od kraja ožujka u Rusiji na djelu veliki štrajk vozača kamiona. U jednom trenutku njih 600.000 (40 posto svih ruskih kamiondžija) štrajkalo je protiv nove putarine za kamione teže od 12 tona (Rosbizneskonsalting, 19. travnja). Štrajk je bio posebno žestok u Dagestanu, jednom od središta manjinskog nezadovoljstva. Naime, nacionalno pitanje, rak-rana carske i sovjetske Rusije, i dalje je izuzetno važno kao izvor nestabilnosti. Putin je doživio neuspjeh s konstrukcijom "ruske civilne nacije", identiteta predviđenog za sve građane Rusije, ponajprije jer se takvo što ne može izgraditi nedemokratskim putem (7 dnej, 10. ožujka). No, postoji i mišljenje da je Rusija uvijek bila država bez nacije te da je Putinova zabrana promicanja separatizma (2013.) samo dolila vatru na ulje (www.afterempire.info, 3. ožujka). Bilo kako bilo, unatoč Putinovim mjerama, u Rusiji su narasla nacionalna gibanja, posebno među muslimanskim narodima Prikavkazja i Povolžja. Od 20.000 ISIL-ovih boraca u Siriji, čak 9000 je iz Rusije (Rosbalt, 12. travnja).
Privid ruske sile dodatno je uočljiv činjenicom da se Donald Trump nije pokazao izolacionistom niti se njegovim izborom etablirao "postzapadni" poredak, kako je to Sergej Lavrov zamišljao još na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači. Umjesto toga, nema strateških pogodnosti Rusiji, a Rusija, u stanju u kojem se nalazi, ne može si više priuštiti ni oceansku flotu. Ministar obrane Sergej Šojgu nedavno je najavio da će fregate, a ne razarači, krstarice ili nosači zrakoplova, ubuduće biti osnova flote (Vzgljad, 21. travnja). Jedino što stvarno ide na ruku ruskim pretenzijama jest kombinatorika raznih europskih diplomatskih veličina i galama ruske pete kolone, koja je izuzetno aktivna i u Hrvatskoj.
Zato je važno uvidjeti stvarne dosege Stierova izleta u Rusiju. Svaka odgovorna hrvatska politika želi izbjeći sukobe s Moskvom, ali također mora biti svjesna da prijateljstvo s Rusijom nije realno dok su nam regionalni interesi suprotni. Zato je tvrdnja kako između Hrvatske i Rusije nema otvorenih političkih pitanja jednako tvrdnji da su Zagreb i Moskva u strateškom suglasju. To nije točno, jer Rusija na obalama Save i Dunava, ne samo s one nego i s ove strane, uzgaja i potiče protivnike hrvatske države i hrvatske demokracije, a ujedno slabi i onemogućava hrvatske prijatelje i stvarne saveznike. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, planirani atentat na Đukanovića, pokroviteljstvo nad Dodikovom politikom, vojna pomoć Srbiji, Putinove su posjetnice koje govore za sebe. Tvrditi, pak, da je kriza Agrokora Putinova kazna Hrvatskoj za "lošu politiku" prema Rusiji posjetnica je protudemokratskih struktura koje su u Rusiji uvijek imale uporište. Sve drugo je magla koja strukturama duboke države itekako odgovara.
P.S.: Jehven Stepanovič Hricjak, vođa Noriljskog ustanka što je proljeća 1953. potresao jedan od glavnih staljinskih logora unutar polarnog kruga na sjeveru Sibira, umro je 14. svibnja u selu Ustja u Ivano-Frankivskoj oblasti u Ukrajini. Za njemačke okupacije tog dijela međuratne Poljske Hricjak je djelovao u omladinskoj grani Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN). Unovačen u Crvenu armiju, poslije rata je stacioniran u gradu Kolomiji, gdje je 1949. uhićen nakon što je vojna kontrašpijunaža otkrila njegovu prošlost. Osuđen je na smrt, ali mu je kazna zamijenjena 25-godišnjom robijom, tzv. "standard Bandera", po Stepanu Banderi, lideru ukrajinskih nacionalista. Nakon razdoblja u Karagandi, u Kazahstanu, prebačen je u Noriljsk, gdje su Ukrajinci predstavljali 70 posto od 16.378 logoraša. Nakon Staljinove smrti, ali prije pada Berije, logoraši su počeli pružati otpor, što se 26. svibnja pretvorio u najveći štrajk, zapravo otkaz poslušnosti, u povijesti GULAG-a. Trajao je 69 dana, do 4. kolovoza 1953., kad je primjenom brutalne sile ubijeno najmanje 150 logoraša, po nekim procjenama i znatno veći broj. Kao član ustaničkog odbora, Hricjak je kažnjen zatvorom, no oslobođen je za vrijeme destaljinizacije 1956. godine. Već je 1958. protjeran u Karagandu, gdje je godinu dana kasnije ponovno uhićen. Progon je nastavljen nakon povratka u Ukrajinu, kad su 1980. objavljene njegove uspomene na Noriljski ustanak u izdanju emigrantske izdavačke kuće Smoloskip. Ta riječ na ukrajinskom znači "baklja". Kao i njegov život.