Realizam se oslanja na poslovice, koje zvuče kao da ih je izrekao preki sud.” Tako piše Vladimir Pištalo, i onda oprimjeruje stvari prvom poslovicom koja mu na um padne: “U jato golube!” Teško da je ružniju i mrskiju mogao naći, osim, možda, one koja dalje razrađuje taj pernati besmisao: “Svaka ptica svome jatu leti.” Ivo Andrić nije, međutim, bio ptica, niti je jatimice i krdomice nastupao, nego je od suđenog mu letećeg kolektiviteta glavom bez obzira pobjegao, što mu do dana današnjeg nije oprošteno.
Ali što je s realizmom, zar on nije bio pisac realizma? I nije li se vazda uspostavljala ta razlika između njega i Krleže - on realist, a Krleža ex-ekspresionist, avangardist, napredan u stilu i izričaju - kojom je barem zeru namirivana nedostižna socio-književna razlika između dvojice pisaca: prvoga koji je osvojio Nobelovu nagradu i postao svjetski poznat, i drugog koji je, manje ili više, anoniman, iako je istinski hrvatski i jugoslavenski velikan? Kao da se htjelo reći da Andrić jest veliki, ali je, eto, retrogradan i nazadan, pisac devetnaestog vijeka, za razliku od Krleže koji, možda, rečenu nagradu i nije dobio zato što je bio previše avangardan, prorok i tumač sutrašnjice i preksutrašnjice. No, naravno, bila je sve to budalaština, pa je i dalje budalaština, ne samo zbog tlapnji o realizmu i avangardizmu, nego i zato što je neispravna, duboko blesava, pretpostavka da bi Miroslav Krleža dobio Nobelovu nagradu, e da mu je nije preoteo Ivo Andrić. Ama ne bi je on nikada dobio. Ne dijele se književne nagrade, a najmanje ona najslavnija, po općinskoj, kotarskoj i državnoj pripadnosti, pa da jedan naš prestigne drugog našeg i onemogući ga u onobelovljenju. Zašto je Andrić dobio Nobelovu nagradu, i zašto je Krleža nikako nije mogao dobiti, potrebno je objašnjavati samo onima koji nisu čitali knjige ni jednog ni drugog pisca. Takvih je najviše među onima koji diljem naših jezika klepeću i mitinguju o ovoj dvojici pisaca. Ne samo klepeću i mitinguju, nego o njima i pišu. Ali zar ne bi bilo poniženje za čitatelja da nečitatelju pripovijeda o piscima i njihovim knjigama?
Ali vratimo se realizmu? Zar Ivo Andrić doista nije bio realistični pisac, kao što to sugerira, a onda i na više mjesta tvrdi Vladimir Pištalo? Zavisi kako doživljavamo i tumačimo pojam književnog realizma. Ako je to mišljenje i pripovijedanje o stvarnosti iz kolektivne glave, kao što sugerira Pištalo, onda Andrić ne samo da nije bio realist, nego je, cjelinom svoga djela, on manje realist nego što je to i sam Krleža. Ali ako je danas, već pred sam kraj belle epoque dvadeset i prvog stoljeća, realizam samo jedan od načina, jedan od jednakopravnih, ali i jednako svježih, jednako odstajalih i jednako tradicionalnih metoda oblikovanja fikcionalnog i imaginarnog svijeta, jer stotinu godina stari nadrealizam danas ne može biti ništa revolucionarniji ni eksperimentalniji od realizma, tada je Andrić realist. I to bez obzira na to što mu Pištalo pronalazi rečenice - a mogao bi i cijele pripovjedne fragmente, pa i čitave priče - koje kao da su izašle iz svijeta Brune Schulza.
Schulz je, objašnjavajući svoju književnu strategiju, napisao da pripovijedajući o svojoj obitelji ne predočava realistične životopise njezinih članova, nego nastoji ispričati legendu koja iza tih životopisa stoji i na neki im način i prethodi. Ali zar Andrić u začetku svoje nikad napisane sage o Pamukovićima ne čini upravo to?
Eto, umjesto da pripovijedam svoju priču o knjizi “Sunce ovog dana”, koju je s proljeća 2017. Vladimir Pištalo objavio kod zrenjaninske Agore, ponijela me je rasprava s njezinim autorom. Mogao bih je oko Andrićeva realizma, oko Andrića i Schulza, oko Andrićevih samoća i zajedništava, oko svake od šest knjiga ove jedinstvene knjige, i svakog od stotinjak njezinih kratkih poglavlja, naširoko voditi, s jednakim užitkom i radošću, te s emocijom koja se ne razlikuje od one Pištalove. U književnim ljubavima nema ljubomore.
“Sunce ovog dana” moglo bi se odrediti kao epistolarna ljubavna poema. Naravno, riječ je o proznom tekstu, ali i poema može biti prozna forma. Poglavlja započinju s uvijek istim obraćanjem - Dragi Ivane, - i razvijaju se bez prigodnog intimiziranja ili, ne daj Bože, fabuliranja s Andrićem kao likom. U ovoj knjizi Andrić je osoba, a ne književni lik. Autor o njemu piše na osnovu onog što zna iz njegovih proznih i - rjeđe - pjesničkih djela, te na osnovu onih detalja iz biografije koji se tiču Andrićeve književnosti. “Sunce ovog dana” sve je samo nije Andrićev životopis. Prije je to životopis nekih njegovih djela, pripovjedaka i romana, a onda i životopis jednog Andrićevog čitatelja.
Ali koliko god izbjegavao da piše o njegovu životu, ili koliko god izbjegavao “realizam” životnih činjenica i prijeki sud narodnih i nenarodnih poslovica, čitatelj ne uspijeva izbjeći to da brani svog pisca. A brani ga, uglavnom, od terora onih koji ništa ne razumiju, jer ništa i ne čitaju, ili nisu u stanju ni razumjeti smisao i razloge književnog djela, brani ga od terora nacionalista i njihovih trač akademija, koji bi da likvidiraju Ivu Andrića, nakon što su i prije čitanja likvidirali Andrićevo književno djelo. Brani ga, srčano, od kolektiva, ovih i onih, pred kojima pisac stoji sam. Uvijek i jedino sam. I pritom, duboko ukorijenjen u identitetima koji danas više ili ne postoje, ili su na tako zlu glasu, da bi pisca, barem u Hrvatskoj, ali i u dijelovima njegove rodne Bosne, najradije zabranili.
Ovako to Pištalo pripovijeda: “Bojim se da bi sentimenti vaše mladosti morali biti ispisani na ‘jugoslovenskom’ jeziku. Manje je važno da li današnji čitalac ili pisac tako osećaju. ‘Jugoslovenski jezik’ je sada zaboravljen kao etruski. Mislim da na etruskom znam dve reči: arim(os) - majmun, i lukom(o) - kralj. Zanimljiva kombinacija je lukomo-arimos.
U demokratiji čovek ima pravo na nepopularna mišljenja. Vaše (sad već univerzalno) nepopularno mišljenje bilo je da su Srbi, Hrvati i Muslimani jedan narod. (…)
Mlad čovek misli da su granice nesporazum. A nisu. Tek posle vidi koliko su stvarno velike i kako su teške i neprolazne. Kakve bi to molitve trebalo da budu pa da sve to zajaze i izravnaju… Takvih molitava nema.
Želeli ste da razumete postojanje van forme života kojom ste ograničeni. Kao što smo već rekli, Balkan za vas je u duhovnom smislu bio catena mundi, žila kucavica sveta i privilegovana osmatračnica odakle se lako razumeju nemačka, mediteranska, ruska, turska kultura. (…)
Bili ste trostruki konvertit: između hrvatstva i srpstva, kraljevske diplomatije i komunizma, između treznog stanja i ludila. Živeli ste u LIMBU. Tu ste mogli biti ono što jeste. Majstor. Razumeli ste limb. Bili ste biće limba. (…) Neki kažu da je to loše jer ‘račvast kolac u zemlju ne ide’. Neki kažu da je dobro jer bogovi žive između svetova.
Postoji neka kosmička tačka, neki kosmički most za plakanje.
Postoji soba van sveta, gde razgovaraju Franc Ferdinand i Gavrilo Princip.
Vaša najveća sposobnost, bez paralele u našoj književnosti, je da svet vidite očima mnogih.
Preuzeli ste ulogu koja komplikuje stvari među zaraćenim identitetima.
Bili ste neželjeni most.”
U ovih nekoliko rečenica ne samo da je više razumijevanja za ljudske Andrićeve razloge, nego je više pojma o njegovu književnu djelu i razumijevanja za to djelo, nego u tomovima akademskih i književnokritičkih analiza, uključujući i sve one policijske potjernice i fetve što se svih ovih godina šalju za Andrićem (a bogme i za njegovim čitateljima). Metafora neželjenog mosta, tipična pištalovska, jedna je u nizu briljantno izvedenih metafora kojima obiluje ova knjiga. Ova poema.
Na više mjesta u “Suncu ovog dana” Pištalo piše o štapu o kojem je pisao Andrić, koji bi našao u šetnji šumom, pa bi se njime neko vrijeme služio, i onda bi mu bilo žao baciti štap na kraju šetnje. Takav je čovjek: veže se i za štap, pa mu bude žao. Tom ljudskom svijetu posvećeno je Andrićevo djelo. O njemu on piše, njime se bavi. Svi Andrićevi junaci, pa i oni najstrašniji, a najstrašnijega Pištalo vidi u Mustafi Madžaru, ljudi su koji se vezuju za svoj šumski štap. Danas su, međutim, stigli oni koji se ne vezuju i ne žale. I koji iz svojih kolektiviteta i kolektivnih projekcija ne mogu razumjeti, a ni podnijeti, Andrića i njegovo djelo. Nema dobre književnosti koja bi to podnijela, koja se ne bi skršila pod težinom kolektivnih projekcija. Njima je potreban upravo onaj realizam prijekoga suda, kojem Pištalo suprotstavlja Ivu Andrića. Svaka ptica svome jatu leti. Ptice bez jata i ne lete. Ptice bez jata su ljudi. Rijetki čovjeci.