Mora da ipak ima nekog sistema u Bernardićevu stalnom šokiranju i zbunjivanju potencijalnih glasača SDP-a. U tom njegovu naopakom nagovaranju: Ha, glasovali biste za SDP-a? Ma jeste li baš sigurni?
U upornom ulijetanju u teritorije koje dobro i dugo, svakako bolje od njega, pokrivaju i drže druge stranke, s druge strane političkog spektra.
Ideja da može biti uspješna politika koja ispire svjetonazorske i ostale razlike romantična je za one koji stalno ponavljaju "ne podjelama!" i lukrativna za one koji u velikim koalicijama uvijek vide i svoje velike financijske interese.
Međutim, za dvije najveće stranke, HDZ i SDP, takva umivanja na dulje staze vode u defekt, a upravo obratno, te se stranke učvršćuju i oporavljaju onda kad se stranka retorički vraća povlađivanju svome očekivanom biračkom tijelu, lijevom ili desnom.
To što je Plenković ovaj put, u zaista izvanrednim okolnostima, izbore dobio na politici razvodnjavanja HDZ-a, to baš i nije lekcija na kojoj bi trebao učiti Bernardić želi li uspjeh SDP-u. Politika prerušavanja SDP-a u nekakav čudomiks SDP-a, HDZ-a, Mosta, s jednom žlicom Pantovačaka, to ipak više djeluje kao vradžbina nego kao čarolija.
Propuštanje tolikog broja međusobno isključivih ekonomskih i drugih politika u uobličavanje nove platforme SDP-a, ako se takvo što uopće planira u bližoj budućnosti, doima se prilično nastranim političkim poslom.
Već činjenica da su se - kako se vidi iz javnih nastupa ili javne šutnje - Bernardiću gotovo svi u stranci izmaknuli i pustili ga u prvi plan da sam radi taj svoj začudni projekt, signalizira da nešto nije u redu. Stvari su, čini se, izmakle kontroli.
Bernardićevo ponašanje ne može biti slučajno - nije to samo posljedica nesnalaženja ili nesposobnosti. Ali i to što vjerojatno ima sistema u zbunjivanju birača ne znači da je taj sistem usmjeren boljemu rezultatu SDP-a na izborima. Jer Bernardić u svom djelovanju i većini dosadašnjih istupa djeluje više kao otmičar SDP-a, pri čemu “oteti” SDP nikako ne treba idealizirati kao dotad solidnu i dobro usmjerenu političku organizaciju.
Bernardić ne ostavlja dojam političara koji je došao unaprijediti nego prije odgoditi, zapetljati, zakomplicirati bilo kakvo novo profiliranje i novi značajniji rast SDP-a.
Zvučalo bi kao teorija zavjere kad ne bi baš svi znakovi pored puta ukazivali na to da je u tijeku proces rastakanja, a ne revitalizacije stranke već ionako neutralizirane egom bivšega dugogodišnjeg lidera Milanovića.
Bernardić je, istina, kao šef puno podnošljiviji od prethodnika. Ne skreće na sebe pažnju gestama, ne trči po šumi s fotografima, ne nasrće na ljude, ne hvalisa se i ne prepire. No Bernardić privlači pozornost na puno opasniji način: stalnim lansiranjem političkih inicijativa kratkog daha, koje traju dok ih on sam ne ublaži, promijeni ili demantira i koje su često tako neobične i neočekivane da za efekt imaju veliko kolebanje pasivnoga biračkog tijela na ljevici koje je prije uvijek više prepoznavalo SDP kao stranku koja stoji uz njihove stavove i vrijednosti. HNS je pak uglavnom promatran kao klijentelistička stranka koja vrlo pragmatično upotrebljava temeljne vrijednosti liberalnog svjetonazora.
Lijevi birači u nas su uvijek bili manje disciplinarini, manje aktivni i manje pokretljivi od desnih, njima je za glasovanje uvijek trebala neka dodatna motivacija. Bernardić kao formalni vođa lijeve opozicije tu im motivaciju nipošto ne nudi, dapače moglo bi se reći da na svoje biračko tijelo djeluje kao anestetik. Teško je stoga vizualizirati da će se na razini velikih gradova ili danas-sutra države neki kritični pokret protiv vladajućeg sistema formirati oko lidera Bernardićeva profila. Šef SDP-a, doduše, izgleda dobronamjerno i relativno milo, nije baš ciničan ni svadljiv, ima neku mirnoću, čak neobičnu za javnu osobnu s tolikim deficitima u sadržaju. Ipak, teško da ta neutralnost može biti dovoljna za motivaciju bilo kakve pokretačke energije. Čak se i snage koje se formiraju unutar vladajuće koalicije, u HDZ-u i na njegovim rubovima, čine kao snažniji inkubatori oporbe od SDP-a. Prije će, dakle, sljedeća velika promjena u politici doći kao posljedica djelovanja HDZ-ove unutarnje oporbe nego formalne oporbe u državi. Veći će podražaj promjenama u sljedećem razdoblju dolaziti iznutra nego izvan kruga vlasti.
Neobično, ali Zlatko Hasanbegović, čak i ovako marginaliziran, realno je veća opozicija Plenkoviću od Bernardića. To je, uz ostalo, zato što se od Bernardića već sada ograđuju ljudi koji su nedavno podržali njegov dolazak na čelo SDP-a. Što se ni uz najbolju volju ne mogu razaznati dosljedni tragovi smjera repozicioniranja SDP-a. Što se ne može shvatiti kakav je to SDP koji bi u isto vrijeme podržavao snaženje predsjedničkog sustava, davao alibi politički oslabljenoj predsjednici iz suprotnog tabora, asimilirao svoga bivšeg predsjednika koji je u međuvremenu politički propao, dodvoravao se “Mostu svih opcija” i uzimao otpale HDZ-ove kandidate kao vlastite.
To je zato što Bernardić još nema nijednog pravog suportera iz redova lijeve inteligencije, što je za tako veliku stranku praktično neodrživo. To je zato što nema kandidata u Zagrebu. Što ne uspijeva prodrijeti u javnu sferu kvalitetnim porukama. Što nema tim uz sebe, nego više protiv sebe. To je zato što ni u jednoj važnoj temi nema inicijativu: evo, oko Agrokora čak se čini da Most ima veću inicijativu od SDP-a, iako je to, naravno, kao i sve s Mostom, čisti fejk.
S Bernardićem je nekako kao s Dragom Prgometom: dugo traje, može sa svakim, ne znaš gdje bi ga točno svrstao, vrlo je ambiciozan, a nikako da postane glavni. Biti prvi u SDP-u s ovakvim dosegom teško da može značiti biti glavni.
Bernardićeva neutralnost, svako malo presječena nekom naizgled rečenicom sa stavom, koji već sutra može biti relativiziran; ta njegova neobično motivirana politika suradljivosti lijevo-desno-gore-dolje, sve bi to moglo dovesti SDP ne do priželjkivane afimiracije, pročišćenja i nove šanse, nego naprotiv - do uništenja. Za to svakako ima zainteresiranih, i to posvuda. Ali da ih baš ima u samom vrhu SDP-a, e to je ipak malo neobično.