Kažu ljudi, skromnost je vrlina, i iskreno se slažem se s time. Više preferiram ljude oko sebe koji ako ništa bar glume da su skromni. Nekad se ipak zapitam vrijedi li ta skromnost za sve u životu? Treba li biti i skromniji u otkrivanju detalja o sebi na primjer? Vodimo li se po onoj “šutnja je zlato”?
Jedna stvar kod mene je što ja ne znam zadržati stvari za sebe, jednostavno ne znam prešutjeti neke događaje ili situacije. Nije da ne znam prešutjeti, naravno da mogu, ali ne želim. Većina mojih prijateljstva se na početku mog odraslog života bazirala na lažima. Ljudi nemaju povjerenja jedni u druge. A opet mi je i to povjerenje skroz glupo jer smatram da nijedno iskustvo u životu nije sramotno da ga ne možeš ispričati. Ako kažeš sve iskreno, mislila sam, nikad nećeš morati razmišljati o tome što si rekao. Imam osjećaj da kako god okreneš, ljudi ne mogu podnijeti istinu. Oni ne mogu živjeti s činjenicom da ih je takvo što šokiralo i onda umjesto da shvate, radije optužuju ili kritiziraju. Ja recimo nemam uopće takvih problema. Ja sam se toliko šokirala da me apsolutno više ništa ne može iznenaditi.
Čekam cijeli život dan kad ću upoznati osobu koja će biti toliko iskrena u dijeljenju svojih iskustava da ću ostati bez riječi. Takvih je malo. Mogu vam jedino reći da oni prijatelji koje imam sada, a nemam ih puno, su ljudi čije najmračnije tajne znam. I bez obzira na to što nemamo mnogo zajedničkog u životu, ne družimo se s istim prijateljima, ne odijevamo se ni slično, i mrzimo glazbu koju ovaj drugi sluša, bolji smo prijatelji nego svi najsličniji ljudi na ovome svijetu. Nema mi nista gore nego kad se želim nekome otvoriti i onda osjetim potrebu prešutjeti neke stvari, mislim kakve koristi od toga? Jedino što čovjek uvijek odluči prešutjeti su stvari zbog kojih se osjeća krivim, sve ostalo uvijek želimo ipak podijeliti.
Taj strah od kritike kod mene ne postoji. Meni nečije riječi ne mogu apsolutno nikako naštetiti. Govorili su mi uvijek da ako ne činiš ništa loše, ništa loše ti se neće ni dogoditi, i za sada je upravo tako. Kad sam bila mlađa, imala sam možda 16 godina, moja prva avantura iskrenosti je krenula, pa sam tako priznala da sam se samoozljeđivala neko vrijeme. Normalno da sam bila luđakinja s kojom se nitko nije htio družiti, jer nikome nije bilo jasno zašto bi osoba samu sebe kažnjavala. I nije da opravdavam na ijedan način išta od toga, ali umjesto da sam osjećala olakšanje što sam to priznala nekim ljudima, jedino što sam dobila zauzvrat su kritike i osuđivanje. Ne trebaš biti puno stariji da shvatiš da su takvi ljudi nepotrebni. Znam da što god ja nekome rekla što njih šokira, da oni sigurno doma skrivaju nešto što bi mene šokiralo, ali je zanimljiva činjenica kako se svi skupe u užasu i kažu “ne mogu vjerovati”, a čim odu nastave skrivati pola svog života da bi se činili normalnima.
Uvijek se svi zgražavaju kad vide naslov “Poznata osoba pijana u klubu”, kao da se nitko osim te osobe nije nikad napio u klubu. Licemjerni? Normalni ljudi ne postoje. Normalno je nekakva definicija u rječniku kojom se svi vodimo da ne bi nastao neki kaos u društvu. Nitko od vas tko ovo sada čita nije normalan. Nije normalna pornografija koju gledate na Pornhubu, i nemojte se pretvarati da vam je vrhunac kategorije u pornografiji seks u troje jer ima svakakvih kategorija koje ne bi ni priznali da ste gledali ni da vam život ovisi o tome.
Nije normalno da osobu s kojom ste u vezi zovete svakih pet minuta, provjeravate lokaciju, ispitujete druge ljude o toj osobi, to nije normalno, i koliko god vi mislili da je to neka vrste ljubavi, ne, to nije normalno. Nije normalno da usred noći u tri ujutro odlazite na benzinsku i kupite 5 vrećica čipsa i požderete ih plačući na kauču i žaleći trenutak kada ste odlučili ustati se i to napraviti dok razmišljate o guranju prstiju u usta da bi povratili. Nije normalno da sakrivate hranu u rupčiće, ili se pravite da nešto radite po tanjuru da bi drugi mislili da ste pojeli, a u biti se izgladnjujete. Nije normalno da kad se netko izdere na vas, da vi umjesto da se izderete na tu osobu, odlučite otići u kupaonicu i označiti si i tu svađu kao sjećanje na svojoj koži. Nije normalno da nekome govorite da ih volite i glumite godinama, dok se po drugim dijelovima grada nalazite s drugim osobama kojima govorite isto to. Nije normalno svaki drugi dan piti alkohol i pravdati to društvenim situacijama, to nije normalno.
Nije normalno imati 10 kreditnih kartica, koje doslovno isplaćuju jedna drugoj dug, dok vi kupujete stvari koje si ne možete priuštiti. Nije normalno posuđivati novac od prijatelja da biste opet otišli u kladionicu iako znate da vjerojatno nećete ništa osvojiti, i bez grižnje savjesti ne vraćati dugove ljudima. Nije normalno da ne postoji ni jedna osoba na ovome svijetu koju ne možete istračati, nije normalno da baš na nikome ništa ne volite. Nije normalno da ste toliko opsjednuti svojim tijelom da u teretanu sad idete triput dnevno, a ni steroidi vam nisu strani pojam. Nije normalno da sjedite 5 sati na Facebooku i komentirate tračeve na portalima dok se svijet oko vas okreće, a vi se kao spužva hranite negativnim mislima. Nije normalno da cijeli život glumite da volite cure kad vam se očito sviđaju dečki, i svi to znaju, ali vi ne možete priznati pa liježete u krevet sa ženom i gorčinom u želucu.
“Da, ali drugi ne bi shvatili…”, ni ne trebaju shvatiti, nije na njima da vas shvate, na njima je da vas prihvate takvima, a ako ne mogu, zar zaista i dalje želite biti u njihovoj blizini? Nije normalno ništa danas, ja sigurno nisam normalna, a niste ni vi sigurno! Ono što će sve ljude uništiti na kraju je činjenica da ste imali neko iskustvo i imali ste neko znanje o nečemu koje drugi nemaju ili nisu imali, i svejedno ste odlučili ne podijeliti taj dio svojeg života s nekime kome bi možda to nešto značilo. Život nije samo lijepa priča s lijepim stvarima, život je nekada i ružan, i mnogo ljudi da su znali istinu o drugima, možda bi našli nadu ili utjehu u tuđem iskustvu. Ali nema osobe na ovome svijetu koja se može nazvati normalnom. Ako takva osoba i postoji, ona je najluđa među nama.